Slaven Bilić zario je glavu među šake i plakao. Nije ga, makar bi bilo posve legitimno, kosnula činjenica da je sad i službeno potvrđeno kako je u našem nogometu sve trulo odavno, recimo od onog trena kada je Rijeci sezone 98./99. besramno otet naslov prvaka. Bila je ta krađa jasna poruka ostatku ekipe „ostavite svaku nadu“, ali nije se marilo.

Suze su tekle, jer je preminuo Vinko Cuzzi, čovjeka za kojeg će naši očevi – i to ne samo oni skloni Hajduku već i oni operirani od svake vrsti bolesnog rivaliteta – kazati da takvog profinjenog igrača zaboraviti ne mogu. Gospodin, na terenu i van njega, kazat će generacija koja pamti da je nekad nogomet bio plemenita igra. Za ispraćaja šjor Vinka, Slaven Bilić je imao tek snage reći kako ne plače za velikim nogometašem, već za velikim čovjekom, onim koji je od Bilića i njegova društva, onomad kad su bili pubertetlije, činio i učinio dobre ljude prije svega.

A u tom društvu bili su i Vinkov sin Ivo, i Goran Vučević, i Robert Vladislavić, i Goran Milanko. E, da, Goran Milanko. Oni neskloni Hajduku, a i oni skloni mu a vazda samo kritični,  neće se Milanka ni sjetiti. Potpisnik ovog teksta ne da ga pamti, već ga drži ponajboljim igračem s kojim je imao sreće zaigrati mali balun.

Elegantan, profinjen, čist i opeglan poput onog Milija Hadžiabdića iz priče naših očeva,  moćan i premoćan, neuhvatljiv dok loptu baca neuhvatljivo pored tebe s desna, a on te prolazi jednakom brzinom s lijeve strane, taman da se s loptom za čas sretne dok ga nejače prati pogledom. No, onda kad bi te posve slomio svojom imaginacijom nogometnom, pružio bi protivniku ruku, potapšao ga po ramenu i počastio pićem. Taj čas, poraz se činio velik poput onog Isusova kipa u glavi Kerumovoj.

 Milanko nije znao drugačije nego biti pristojan. Zato jamačno u Hajduku i nije napravio karijeru, ali je zato obišao cijeli svijet pronoseći što vještinu što džentlmenstvo. Poslije njega takve gospode u kopačkama koji se nisu libili zaigrati s klincima iz kvarta ovaj čovjek više ne pamti, ali ne dvoji da svaki navijač star tu negdje između 35 i 45 ima svoga favorita za kojeg zna da je bio posljednji od vrste, kad je ono lijepo u nogometu i oko nogometa u pitanju.

U međuvremenu se, dakako, sve okrenulo naopako. Toliko da se Štimac čini pravednikom, Maleš junakom i herojem koji je ustašku kapu pukim slučajem nabio na glavu, Mamić nakupcem i prekupcem koji je samo kupio sve što se kupiti dalo makar i titula bila. Na svjetskim bunjištima zvijezde opterećene gelom u kosi. A u Brazilu umire doktor Socrates i to zato jer ne želi da mu jetra presade preko reda. Skupilo ste toga, taman da pustiš suzu kad ode još jedan od njih malo koji znaju da od najvećih pobjeda u najvećim derbijima ima veća – učiniti djecu dobrim ljudima. 

Evo budući premijer Milanović ni obrvu da makne kad spominje bolne dijete, valjda zato što onako štrkljav kile nikada nije ni skidao. I Milanka Opačić prijeti bolnim kresanjima svake vrste da joj se ni dlaka na brižno začešljanoj frizuri ne pomjeri. Talijanka zaplakala. A kako ćeš u suzu sumnjati kad kapa niz lice prepunom bora, onih što s godinama i radom dolaze, onima koje ne daje život nikom tko, poput Opačić, s faksa krene ravno u zastupničke klupe pa tamo čeka kada će u Vladu. Fornero je plakala, a makar da je i nad svojom sudbinom, ljudski se čini.

Nekako u isto to doba, u nas je plakao samo Vladimir Šeks shrvan činjenicom da mora s vlasti. Doduše brzo se pribrao, ni  dan mu nije trebao, pa javnost izvijestio s novim scenarijem svoga spasa i spasa svoje predsjednice.

Radimir Čačić zato plakao nije. Muškarčine nikad ne plaču. On je samo bio dosljedan svojoj bahatosti, dok je s visina s prezirom gledao na novinare čudeći se da ga pitaju išta sada kad je skoro najveći. Nije da smo suzu čekali, ali jesmo barem koju riječ, makar demagoška bila, iz koje će ovaj narod iščitati da je čak i Čačiću stalo. Ali nije, pa to ti je. 

Valja to u zemlji u kojoj se borci za ljudska prava ne trpaju silom na psihijatriju. I valja ta, da premijer na dolasku nema prigodu ovih dana čitati hvalospjeve na svoj račun samo zato što je četiri godine naučio suspregnuti svoj prezir kako prema političkim protivnicima tako i naspram te grozne mase koja se narod zove.

Načelno dakle sve stoji – jebo outfit ako te lola može izvuć iz dreka. Samo, intuicija kazuje kako to ni ovaj, ni ovi, neće moći, kad su po istoj nekoj vjekovnoj i kvarnoj špranci krenuli u posao. Mogu li onda barem biti ljudi, ili je vrijeme kada je važno bilo biti gospodinom bespovratno prošlo.   

Šime Luketin je bio na čelu Credo banke, on koja je propala, one koju su uništili. Poklonici Hajduka i oni koji jednostavno pamte vremena od dobrog nogometa, imaju zašto biti u strahu.

I najčišće uspomene danas su na tapetu. Došli smo svi kvarni poput šupljeg zuba. Taman da zaronimo ruke u šake pa, jebat ga, pustimo koju ako ništa na svoj račun. Birali opet jesmo, sad opet možemo i plakati. Nismo političari, pa da suza nemamo.