Čudan su narod ovi Hrvati, posve drugačiji od onog što ga gledamo u serijalu HTV-a Hrvatski kraljevi. Tamo su letali na konjima, hodočastili, rado se tukli što među sobom što s neprijateljem, a ovi današnji samo bi kukali. Evo, istraživanja vele da smo pesimističniji čak i od Grka. Onih Grka koji najradije zapalili sve i kamenom se hitnuli na svakog snervani s EU-om, eurom, krizom, premijerom, predsjednikom i činjenicom da nema više lagodna života bez opakih rezova. No, dobar dio njih pere bolesni optimizam, a Hrvata čemer. Hrvata je garant nezahvalno neko čeljade, jer evo lijepo jedno drugo istraživanje, ono UN-a, veli kako je Hrvatska vrlo razvijena zemlja visoke socijalne ugode. Pače, smjestili su nas na ‘visok’ 46 mjesto ljestvice nekakva razvoj, malo ispod  sredine, dovoljno ispod da nam ne bi trebalo biti zlo od skore nam budućnosti. Ali zlo nam je. Zašto, svega mu!?

Anti je zlo od rodbine. One najbliže. Braće i sestara. A i djeca mu se lagano penju na ganglije. Ne daju mu da u sreći svojoj uživa makar na tren. A sretan je jer su braća i sestre konačno smogli snage staviti pristojnu nadgrobnu ploču nad vječnim počivalištem svojih roditelja. Nije više sramota. Sada je baš uzor ploča. A Mate se itekako pomučio da ploče bude. Ne da lovu ni najrođeniji. Nije ih briga za mrtve, a jedva da ih je briga i za žive. K’o da je njemu penzioneru lako. Umjesto da negdje uz more lovi hobotnice na raka, po stare dane mora paziti na svaku crkavicu što radi puste unučadi, što radi namjenskog kredita koji se digao s namjenom da se pokriju financijske dubioze, što radi sinova koji čas rade, a čas opet ne rade. I onda u sred sve njegove muke eto starijeg da ga pita – ćaća, kad će te ti i sestre ti konačno podijelit starinu? Starinu!? Ono kamena i neobrađene zemlje koju ni poskoci više ne pohode!? A opet, zagusti li, pojede li recesija svaki dohodaka, možda ćemo se svi zajedno morati vratiti korijenima. Na selo. Pa opet pure i mlika, pure i mlika, pure i blagdanom slanine. Bude li tako, a moglo bi lako, bilo bi dobro znati što je čije, zar ne. A njemu se ne da naganjat. On bi da je normalan umirovljenik koji ima za novine, cigare i bićerin. Što je to puno za čovjeka koji je pošteno, u radnom odjelu, penziju zaslužio!?

A Peri je zlo od – života. Do jučer, sve je bilo u redu. Radilo se, zaradilo štogod za pristojan život, diglo kredita koji su se mogli vraćati uredno, imalo redovan seks. Sve je bilo tu. Zdrava srednja klasa, onaj, kako se ono kaže, mejnstrim, čisti. Reklo bi se, nema te sile koja bi to poremetila. Sve do jednog jutra. Najprije su rekli, tvrtka je u problemima. Pa, nema love. Pa valja rezati. Pa bit će otpuštanja. Pa bit će minimalac. Pa tko zna hoće li tvrtke uopće bit. Pa ono, pa ovo. Preko noći ostade Perin kućni budžet kraći za ratu od kredita. Preko noći, supruga mu je nacrtala spisak restrikcija vrijednih barem dojma da se nešto poduzima. Preko noći Pero se iz auta preselio u sredstva javnog prijevoza. Preko noći rakija prije ručka postala je out, jer mora se imat što i za goste a ne lokat k’o budala. Rezultata!? Ni kune više u novčaniku, ali posvemašnja nezainteresiranost za obavljanje bračne dužnosti. Tko bi još i to umoran od pješačenja i bez čašice kao predigre.

Mate, Ante i Pero možda su tek bahata, nezahvalna čeljad koja dalje od svoje guzice ne vide. Ne vide ni djecu krasnu koju odgajaju, ni činjenicu da u doktora nisu bili godinama. A možda su samo suočeni s notornom istinom da bolje ne može. Može samo gore s obzirom da nam HDZ jamči(!?) blagostanje, a Kukuriku će nam naći posao jer je baš to, poručuju, njihov posao. U minus, pa u dućan po krevet, naš je maksimum. Većine nas. Sve ostalo je tlapnja, zbog koje će izlazak na izbore tražiti posvemašnji napor. To što ćemo na listi UN-a možda već dogodine biti još razvijenija zemlja još više socijalne ugode je odlična vijest da nas lupi još veći pesimizam, onaj veći od grčkoga duga. Tamna da neki liberal neduhovit sroči i ovakav jumbo plakat: „Pesimista sam i time se dičim, jebe me se što na Grka ličim!“