„Dobar dan, kako ste? Ja sam patuljak Puki. Živim u Evinu, Tonijevu, Teninom, Eninu i Tinovu stanu. Oni su moji prijatelji. Volim ih jer su dobri i veseli. I oni vole mene. Tu ljubav prepoznajem u riječima koje često izgovaraju: hvala, molim, izvoli, oprosti. U kući u kojoj živim one su svakodnevne prijateljice. Te su riječi kao mali mostovi; pomoću njih se Eva, Toni, Tena, Ena i Tin približavaju jedni drugima i ljudima koje susreću u školi, tramvaju, kazalištu, vlaku, trgovini.

Riječi kao što su hvala, molim, izvoli i oprosti pomažu Teni, Eni i Tinu da brže uče i da se predstave drugim ljudima. Jer, kao i vama djeco, njima su drugi ljudi također važni i potrebni. Živjeti zajedno jedno je od najvećih umijeća za koje znam. To se uči polako, strpljivo i bez družbe. Učenje uvijek počinje u vlastitom domu uz mamu i tatu, brata, sestru, baku i djeda. U tu školu svi ste upisani, a posla je mnogo. Valja učiti dijeliti poslove, čokoladu, igračku, tugu, kupaonicu, radost. Valja naučiti priznati tuđe uspjehe i vlastite pogreške. U toj se školi uči i kako razumjeti druge ljude koji ne misle, ne rade i ne govore isto kao i vi.

Riječi će vam pomoći. Uz brojne druge riječi koje ćete sami pronaći ako budete dobri učenici u ovoj školi o kojoj vam pričam. Tako ćete biti bogatiji i sigurniji. Drugi će vas ljudi voljeti i neće vam zavidjeti. To je i odgovor na vaše pitanje: „Imam li i ja kućnog patuljka?“ Ako u vašem domu nema posvađanih, namrgođenih, ljutih i prostih, on je tamo. VI ste ga dozvali međusobnom ljubavlju, poštovanjem, razumijevanjem i veseljem. Tako je to bilo i s Evom, Tonijem, Tenom, Enom i Tinom. Siguran sam da ćete ih i vi zavoljeti. Zato ću vam ispričati nekoliko priča o njihovu životu. Vjerujem da ćete se u nekim od njih i vi prepoznati. Da ćete zavoljeti en ten tini evi toni (tako ih ja od mila zovem).

P. S. I još nešto važno: upozoravam vas na moje lijepe ćupiće i ružne ćupiće. Poslije svake priče o Evi, Toniju, Teni, Eni i Tinu, naći ćete pitanja. Neka sam izvukao iz lijepih ćupića i to su pitanja o lijepom ponašanju. Ona druga pitanja o ružnom ponašanju izvukao sam iz ružnih ćupića. Što više lijepih ćupića, to bolje! Što manje ružnih ćupića, to bolje! Ipak, ne budite tužni ako se pokaže da je u vašoj zbirci, nakon prvog čitanja, više ružnih ćupića. Budite uporni, učite, prelijevajte svoje znanje o dobrom ponašanju iz ružnih u lijepe ćupiće. Neka vam u tome pomažu roditelji i ova slikovnica. Jednoga dana, siguran sam u to i vi ćete imati veliku zbirku lijepih ćupića.

Umjesto pekmeza i kompota, u njima će biti vaše znanje o skladnom životu s drugim ljudima. Lijepa i vrijedna zimnica. Pravo bogatstvo.“

Ovako je pisala onomad predsjednica Vlade, pače HDZ-a, prije ohoho godina. Pisala je bonton. Za djecu. U njemu Puki i ćupići, ali u njemu i neke i za život već odrasla svijeta važne stvari. U njemu hvala, molim, izvoli i oprosti. U trenu kad premijerka opasana svjetlucavom pumom na grudima novinarima dobaci „’ajdete više raditi nešto“, jasno je da je netko neke životne lekcije vlastitom rukom pisane, naprosto zaboravio. Doduše, onu „živjeti zajedno je najveće umijeće“ zaboravila autorica nije. Ona živio – jer više i nema kamo – zajedno s Jarnjakom, Šeksom i ostalom bratijom i sad, ovaj tren, kad brod nepovratno tone. Jedino Ivu voljela nije. Ali do đavola, ni u knjizi ne piše da baš sve moraš voljeti. Ivo je valjda u tegli s onim ružnim ćupićima.

Problematičan je zato dio u kojem se kaže kako valja dijeliti baš sve od čokolade do kupaonice, da poslove ne spominjemo. A kad je tako, kad je dijeliti pristojno i lako, kako ne dijeliti kakvih 30-tak milijuna keša koje dolazi u torbama pod nos taman da se ne pitaš ni odakle, ni kako, ni čemu. Samo daj, jer dijeliti je lako. A kad je tako, onda je lako i u blokadi biti rame uz rame s onima s kojima si dijelio sve. Zar ne!?

I valja priznati svoje pogreške i valja priznati tuđe uspjehe! Recimo Bajićev uspjeh i svoj neuspjeh što mu se, Bajiću, toliko vjerovalo. Treba znati pred birače stati, priznati, ogoliti se do kraja: „Da, ja sam ona koja je onomad napisala kako valja razumjeti one koji ne rade, ne misle i ne govore isto. Ja sam ona koja zna da je živjeti zajedno ponajveće umijeće!“ Taj tren, kraj glasačkih kartonskih kutija, zasvirat će fanfare i iskupit će se svi grijesi. Taj tren autorica bontona poskidat će sa sebe svaki blještavi broš i vratiti se korijenima, dobu kada je vjerovala da lijepa riječ i željezna vrata otvara. Taj tren ona koja možda i nije napravila krumpir salatu kojoj se toliko veselila, sjetit će se da je nekad barem pristojnu zimnicu radila, zimnicu koja priča o skladnom životu s drugim ljudima. Sjetit će se pa, dobila ili izgubila, napisati toliko od naroda žuđene priručnike recimo o bontonu koji se koristi za blokade imovine, ili bontonu koji se nužno koristi za torbarenja u ime stranke nad strankama.

Ili, se uopće sjetiti ničeg neće. Opet. Možda joj lakše bude zanijekati još jednom sve i reći – nisam ja, patuljak Puki je, tako mi svih koruptivnih radnji Darkvuda!