Spasiteljica ne posustaje. Ako izgubi dobro, a ako dobije neka dobije.
Spasiteljica je ona koja ne posustaje. Dajte joj da ušeta u svlačionicu, da kaže kako je došla otvoriti širom vrata i prozore i sve pročistiti, da spomene kako Hrvatsku ne damo nizašto, da nabaci broš na kojem je semafor s pozitivnim rezultatom pa da vidiš kako milijunima okovane nožice trče! Izgubi li, opet dobro, teško je biti čudotvorac u bezizlaznoj situaciji. A dobije li!? O toj varijanti ovaj čas nije uputno niti razmišljati
Stojim pod reflektorima, mokra sam, ali ne posustajem! Na plus 80! E da, ima tako nekih rečenica, poruka, parola, izreka, mudrosti, što se usijeku čovjeku u pamet, pa se ne daju ni silom van. Ugnijezde se u mozak poput kakve uši, pa tjeraju san s očiju i želucu ne daju da radi kako valja, jednostavno te opsjednu. Pa ih premećeš u glavi i stavljaš u kojekakve kontekste, sve ne bi li odgonetnuo je’l to okrutna neka šala, ili parola koja ima skriveno neko značenje, neka formula zahvaljujući kojoj ćemo, danas, sutra, odgonetnuti što su nam to zapravo hijeroglifima poručili stari Egipćani. Mokra sam, ali ne posustajem, a stojim na plus 80!? Hm…
Možda je slogan za kakvu perad, odnosno tvrtku što perad prerađuje!? Puran neki, tuka, purica, čije je meso taman toliko dobro i kvalitetno da se odupire svakoj sili i toplini, ma kako god se pećnica zvala i ponašala. A što se duže lomi pure, u konačnici ukusnije biva. Ti joj uperiš grijače u glavu, spravljaš je baš po recepturi, ona se znoji od muke zarobljena međ krumpirićima, i svejedno prkosno poručuje – mokra sam, vruće mi je, ali ne posustajem!
I zna purica da joj je taj performans u pećnici zadnji, i da se krajnji ishod zna usprkos svekolikom otporu, ali se opijena svjetlima pozornice, odnosno pećnice, svejedno ne da. Jer, dok je reflektora, dotle je i nade. Dok je nade, dotle je prkosa. Dok je prkosa, ima i parola. Zato kupite baš našu puricu, jer njen prkos garantira dobru zabavu. Eto, možda je to jednostavno i samo reklama za kvalitetno meso od peradi i ništa dublje.
A opet, čovjek je krvav ispod kože. Muškarci, te svinje pokvarene mašte, skloni niskim strastima, pogotovo. Mokra sam, stojim pod reflektorima, ali ne posustajem. Ako je u pitanju televizijski program s oznakom plus 18, onaj kojeg maloljetnici gledati ne smiju, ako je termin emitiranja iza ponoći, a televizija neka lokalna koja od telefonskih impulsa živi, to bi moglo biti to. Siroto neko djevojče se izvija polunago, iznad nje oblačić k’o u stripu u kojem stoje brojevi telefona, u oči joj tuče siromašna rasvjeta još siromašnije produkcije, a ona svakom svojom nevještom kretnjom svejedno poručuje da ne posustaje makar je mokra, uvjerena kako je u pitanju samo stepenica koju je nužno prijeći da bi se do Hollywooda stiglo.
Povijest uostalom uči kako je nekim glumcima uspjelo baš to, od dna se vinuti u nebesa. Pače, kad zvijezdama postanu, skoro pa se hvališu tom činjenicom da im nitko ništa poklonio nije. No, ponekad je sva ta muka uzalud, dalje se od lošeg programa ne stiže i ostaneš za vazda odabir za male uloge, ma koliko da se trudiš. A najgore je kad si jednom bio gore među prvom ligom, da bi pao opet na dno, pa sav očajan svejedno vjeruješ da te loša rasvjeta i još lošiji tekst mogu održati na životu. Ne mogu. Ali, da se radi o sloganu koji je moguće upotrijebiti i u svrhu mobiliziranja pokvarene ljudske mašte, radi se.
Stojim pod reflektorima, mokra sam i ne posustajem. A da nije to tek običan citat. Možda je tako kazivala ona glavna glumica filma “Flashdance”. Ona što je danju varila limove u tvornici, a obnoć plesala po klubovima, sanjajući veliku plesačku karijeru. Ta se toliko uparila da su je za plesnih točaka lavorima vode na pozornici hladili. Film je to koji bi se u nas trebao puštati čim češće. Evo recimo da ga gleda ministar gospodarstva koji lakonski odmahuje ručicom dok željezari Sisak prijeti gašenje. Što će nego odmahivati kad zna kako se, barem u filmu, iz radnog odijela lako uskače u plesne cipelice, pa pleše u veselju kojeg cijeniti znaju samo ono koji su se pržili na plus 80, ali, mokri, posustali nisu. Možda je, dakle, citat.
I tako to ide, poput virusa parola razjeda sve do trena kad konačno stane čovjek pred ogledalo, pa se prije nego se dobro ispljuska zapita – pa dobro, na čemu si ti!?
Zanemarite stoga sve napisano, okanite se potrebe da baš sve što čujete stavljate u neki normalan kontekst, i krenite dalje poput zdrave čeljadi podojene, recimo, Velebitskim pivom.
Uhvatite se, recimo, nogometa. Ovog našeg reprezentativnog. Uhvatite se činjenice da nam je selektor uprskao sve što se uprskati dalo. Uhvatite se i vi za slamčicu koja se odaziva na ime dodatne kvalifikacije. Uhvatite se potreba da se za spas vatrenih traži novi čovjek, makar ‘stari’ ni izmučen reflektorima i temperaturom vrijednom usijanja, nikako ne odstupa. Uhvatite se i skaradne ideje da ga naslijedi neki Štimac. A onda se suočite s istinom. Spasiteljica je samo jedna!
Spasiteljica je ona koja ne posustaje. Dajte joj da ušeta u svlačionicu, da kaže kako je došla otvoriti širom vrata i prozore i sve pročistiti, da spomene kako Hrvatsku ne damo nizašto, da nabaci broš na kojem je semafor s pozitivnim rezultatom pa da vidiš kako milijunima okovane nožice trče! Izgubi li, opet dobro, teško je biti čudotvorac u bezizlaznoj situaciji. A dobije li!? O toj varijanti ovaj čas nije uputno niti razmišljati. No, ako dobije, čast joj svaka. Neka putuje u Ukrajinu na Europsko prvenstvo, pa im se krvi napije sad kad je nisu zvali na svečano otvaranje novog kijevskog stadiona. Rezati vrpce, a bez nje koja ih sumanuto reže i ne posustaje pritom, najblaže rečeno – nije pristojno! Ne znati da takve na svijetu ima je – skandal! Zaustaviti je dok se mokra prži na plus 80 – grijeh! To ionako kraju dođe samo od sebe, ma koliko željeli drugačije.
