Kud sve čovjeka pimplanje po daljinskom upravljaču od televizora može samo odnijeti! Može, recimo, put stana Gordona Ramsaya. Čovjek je meštar od kužine, ovjenčan Michelinovim zvjezdicama, a osim što je mrvu nervčik, sve ostalo je na njemu i oko njega, čini se, normalno. Na televiziji on, a s ove strane ekrana pasionirani hrvatski gledatelj televizije. Jedan spravlja božićnu neku gozbu. Drugi bulji. Svaki recept mu na mjestu. Eno i purice. Činio ti se, sve je izvedivo. Nema pretjerivanja. Čak mu je i stara mati tu i jednako je čangrizava i sumnjičava prema moderniziranju starinskih recepata i navada od Božića baš kao da je rođena tu negdje u nas, u Primorju recimo, a ne livadama Škotskim. Kuhinja mu je, istinabog više nego prezentna, kuhinjski pribor besprijekoran, ali sve se to čini ako ne nebitnim ono dostižnim do trena kada Gordon s dječicom svojom ne krene pred kuću. A tamo zelenilo. A tamo buldog. A tamo sinčić koji se ljulja na gumu od auta. Tamo uglavnom neki spokoj kojeg onaj Hrvat s daljinskim, što leži na postelji dok bulji u idilu na malom ekranu, ni uz najbolju volju ne osjeća. U nas je samo nespokoja. A tamo, sve da je izmontirano na silu i bez pardona, spokoj je. Spokoj koji jamačno raste dugo i polako poput engleske travice. Treba mu par stotina godina prije nego obuzme zemlju, naciju, narod. Zato ga valjda u mladim državama poput naše i nema.E, da London. Ili Pariz. Ili možda kakva Belgija, Danska, kakva zemlja gdje su premijerke takvog formata da se ne libe uvesti porez na masnu hranu. Porez na masnu hranu u ime zdravije prehrane!? Oči su nam okrenute put razglednica na kojima je blagostanje, put tuke koja je tako nalik našima a zapravo tako drugačija i to ne samo zbog činjenice da ju je majstor, posve neuobičajeno, mazao ispod kože nekakvom smjesom da mu meso ostane sočnije.

A ako i ima u staraca još kakvih dilema, još kakvih ideala da je ovo raj na zemlji koji je samo upao u krizu dugu dvadeset godina, djeca su ima skužila da ih malo što vezuje za ovo što u nas trenutno jest, a kamo li za ono nešto što je bilo. Njih nikakav spomen jugosfere ne može uplašiti. Momčić se zove Jan. Drugi razred osnovne, izniman đak, pristojan i dobra. Dobri mu i starci. Normalna se čini i očeva potreba da od sina učini nogometaš. Ljevica je to koja zaslužuje pažnju, a ako klinac nabaci i mrvicu drčnosti i bezobrazluka eto karijere. Do jučer starci su klincu u maniri dobroj i domoljubnoj govorili kako bi bilo dobro obići Lijepu našu uzduž i poprijeko, zaći u svaki njen kutak da se zna odakle si i čiji si, otići, recimo u Kopački rit dok ga još takvog ima. No, od nedavna kako je dečkić spomenuo da bi on možde ipak u London, ako ništa zato jer se tamo igra dobra nogomet. I njihovo se gledanje ne svijet promijenilo. Jer, vremena je malo, dana je malo, svega je malo, a najmanje izgleda da će taj bijeli svijet doći k nama. Neće dokle god nam s pozornica budu vikali da nam valja biti na oprezu, jer crvena neman je tu iza ugla s britvom u ruci. 

Malcu nije trebalo gledati Dnevnik, ni čitati novine. Taj je onako dječje intuitivno shvatio da ima neki bolji svijet, onaj u kojem Gordon Ramasay spravlja puricu bez straha kako će tuka na koncu ispasti, a kamo li da je uz opterećenje za koga mu je glasovati u prosincu. Zato je lako iz postelje željeti biti na njegovom mjestu, ne samo radi sjajan posuđa, kulinarske vještine i dobre plaće, nego poradi činjenice da u toj priči nema ni Milanovića, ni Kosorice, a kamo li Kosora. Zato je lako uzeti daljinski pa pokušati na tren biti bilo gdje samo ne ovdje. Jer, čak je i onom grmalju Robertu iz serije u kojoj svi vole Raymonda bolje nego nama.

Nama treba čudo. Nama treba sudac koji će zafućkati u zviždaljku i narediti da se izbori održe sutra u podne, rezultati izbroje do ponoći. Nama treba sudac koji će ovaj čas odsvirati kraj, pa da agonija prestane, a život, kakav god je, krene dalje! Samo, nema tog suca. Ova se agonija prekinuti ne da. Kosor premijerka tek je počela uokolo cupkati, Kerum je tek 25 puta gostovao u Dnevniku 3, Velimir Srića tek je krenuo s blamažom od pjevušenja pjesmica koje bi HSLS trebale učiniti simpatičnim, Pupovac obilazi grobišta, Karamarko ne da spomenicima da rastu, HSS se uredno i opet obećava svakom tko pobijedi na izborima, a Kukuriku društvo je stolovanjem na sred splitskog Peristila, tamo gdje je Dioklecijan malo odmarao stare koske a malo čerečio kršćane, pokazalo opet da im je simbolika njihovih sijela zadnje na pameti.  Šarada je tek počela. Poštenom življu se već smučilo. Jer sve je to, ako ništa, sto put viđeno.

Daljinski, naime, osim ka Gordonovim čarolijama zna odvesti čovjeka i do zadnje epizode Velog mista, do Meštrove brijačnice, do trena kada mu i nova partizanska vlast kazuju strogo da skrati malo jezik. A ona neće. Neće, jer zna da je svaka vlast ista, spreman poštenog čovjeka bacit makar u očaj ako ne u pržun, ne bi li sebe potkožila. Nema veze koja se zastava vijori. Da je Miljenko Smoje danas živ, čuda bi ispisao o ovom našem cirkusu koji uokolo putuje. I pri tom ne nudi ništa, spokoj ponajmanje. Ali zato nudi grč u želucu i labavu nadu da će za par stotina godina i u nas uspjeti makar trava engleska, ako već demokracija, uljuđeni dijalog, normalno neko društvo za normalnog nekog čovjeka i normalan neki život, ni niknuli još nisu. K vragu, tko zna jesmo li išta od toga uopće posijali!