E, da je život film, k’o što na žalost ipak nije, lako bi bilo već se sada odrediti naspram ovih sve bližih nam izbora.

Da je život ono čista preslika filma bilo bi nam posve jasno da ne živimo u Hrvatskoj nego nekom međuzemlju i da nam se svima staviti na jednu stranu ne bi li se obranili od sila sumraka, podrugova i sličnih budalaština.

Da je život film, pa još neki dobar film, lako bio bilo sjesti na neko prometalo, pa se odvesti do krajeva, toplih po mogućnosti, gdje žive Lucić i Dežulović, pa u miru blagovati blagotvornu njihovu rimu melodije borbe i pretvorbe. S jedne strane sumrak, s druge njih dvojica.

 Ima li se tu itko išta misliti, ako nije, a nije valjda, lud da bude vijećnik u gradskom vijeću splitskom!?

No, k’o što rekosmo, nije život posve nalik filmu, pogotovo nije u nas. Ovdje će se izbori i opet dobivati na drugi način umjesto da se glavom misli, pri čemu će presudan biti onaj finalni vab, finalni mamac na koji će se građanstvo navući. 

Kako to u praksi izgleda, kako se dijagram simpatije naspram nekog političara mijenja ovisno o situaciji na terenu, pokazati ćemo zorno na primjeru jednog sasvim prosječnog stanovnika drage nam metropole.

Elem, sasvim prosječan stanovnik diže se jutrom baš na vrijeme da popije kavu, obavi veliku nuždu, poljubi suprugu, da djetetu doručak, opere zube, umije se, odjene i krene u nove radne pobjede. Naravno, ne treba gajiti iluziju da sve spomenuto sam napravi.

Doručak, recimo, djetetu da supruga, ali sve je to iz iste kace pa ne treba dijeliti zasluge naokolo.

 Nakon pola sata jutarnjeg povlačenja po kući garniranog svekolikom nervozom jer se i opet moglo zakasniti u školu, dakle nakon što se dijete ostavilo u školi slijedi najstresniji dio dana. Valja, naime, doći u grad. Valja parkirati!

A parkirati se u sred Zagreba to je, svi znamo, noćna mora! To je pogotovo noćna mora od trena kada je gradonačelnik Zagreba Milan Bandić odlučio ne dati parkirna kartice nikome osim najmilijima. Ne ne dati, ne da ni prodati, ne da ni za kakve novce, ne da jer se preko kartica kolje s mrskom holding ekipom. Sad mu pola parkirnih mjesta u gradu zjapi prazno. Ali, čovjek tvrdoglav. Nek’ mu bude!

Jer, taj dan kad je sasvim prosječnom stanovniku metropole uzeo parkirnu karticu, taj niš’ korisni gradonačelnik koji očajno kajka izgubio je ove obitelji glas! Neš’ majci! Bilo tko će drugi, ali ti nećeš!

Agonija je trajala mjesec, dva, tri. Parkiralo se kojekuda, utrkivalo s drugim isfrustriranim vozačima ne bi li se stiglo prvi u rijetke uličice gdje se pariranje ne naplaćuje. Nervoza se širila posvuda. Promet je bivao sve opasniji. Brak je bio u krizi. Razmišljalo se čak i o biciklu. A, onda, čudo!

Uvidjevši kako je vrag odnio šalu, i kako su izbori blizu, i kako samo velika gesta otvara srca biračka, gradonačelnik gradi velebni, besplatni parking za cirka oko 500 automobila! U samom centru! Podno cigli starog Paromlina koje se svaki čas mogu srušiti na vašeg limenog ljubimca.

Kog briga! Glavno da se ima parkirati gdje. Glavno da je nervoze nestalo. Glavno da je brak spašen. Glavno da nismo sjeli na bicikle.

Digneš se ujutro, obaviš sve što i inače, sjedaš u vozilo bez nervoze i čeka te besplatno mjesto na velebnom parkiralištu, na tom jednokratnom spomeniku jedne vladavine! Tog trena gradonačelnik je opat dobio ‘naše’ povjerenje!

– Koji si ti kreten. Sad ga obožavaš, a on je u taj glupi parking utukao naše novce. I to onoliko za koliko je povisio cijenu dnevnog boravka u školi – kazivala je doduše bolja polovica našeg sasvim prosječnog bračnog para.

On međutim nije mario. Jer, ona nije vozačica. On je bio sretan. Tim više zbog činjenice da su se na veliki parking voljele parkirati one koje voze. Lijepe, okretne, poslovne, raspoložene za jutarnji razgovor, dobrohotne i nasmiješene iz samo jednog razloga – imaju gdje parkirati! Gradonačelnički genij činio se briljantniji no ikada.

Ali, sreća je roba s rokom trajanja. Nije trebalo proći dugo pa da se dobar glas daleko čuje. Za parking su saznali svi. Na njega su se parkirati počeli svi. Onih 500 mjesta u čas je postalo malo. Više nije bilo dovoljno doći u osam sati. Valjalo je rano raniti. Valjalo je jutrom u cik zore šator dići na svoje mjesto da ga nitko ne pikira. Valjalo je opet se živcirati. Valjalo je ponovno okrenuti palac dolje gradonačelniku koji nam je uvalio muda pod bubrege, dao nam slatkiš da ga cuclamo, a sad kad više nije sladak, što sad!?

Neće taj naš glas dobiti, unisono je zaključila mala obitelj.

Priča naravno ovime ne završava, ali je i dovde ispričana dobra primjer kako se biračko raspoloženje u nas mijenja i o čemu sve ovisi.

 Trenutno je palac dolje, no tko zna, možda sutra bude okrenut opet gore. Iskreno, da jutrom netko uz parkirno mjesto daje i kavu plus krafnu teško bi se tome bilo othrvati, makar marenda bila financirana iz crnog fonda. 

Pa ti reci da je Kerum lud kad obećava rodiljama brda i doline, ili pak premijerka kada sa sto kuna vabi umirovljenike, ili reci da je kukuriku društvo mudro kad nam pod program lansira hrpu načelnih, nekonkretnih floskula. Tripice uz glasačku kutiju bi garant na svoju stranu okrenule sve. Taman da nam sumrak bude još mračniji, zbog nakratko puna želuca!

 Jer, ako može parking halucinogeno djelovati, mogu i tripice! Jer, život na žalost nije film u kojem su s jedne strane sile sumraka, a s druge zemlja u kojoj su Lucić i Dežulović obavezna školska lektira.