Može se čovjek truditi koliko hoće, ma to se izbjeći ne da. Odnosno, nije se dalo izbjeći ove subote, dok su rijeke ljudstva šetale put velebne zagrebačke Arene, ne bi li čuli što im to sama nebesa poručuju.

Mrvicu muškog zaborava, jedan dječji rođendan koji traži jeftinog poklona i činjenica da je Arena dvorana tik do jednako velebnog Arena fucking shopping centra u kojem je profani H&M, ‘krivi su’ su za sudar s istinom. A istina kaže kako je jednaka količina ljudstva ponosito hodala put Arene i megaskupa HDZ-a, kao i put Arene i velebne izložbe svega potrošačkog. Svetkovina svake vrste, da bi se danas sutra žrtva na oltar stavljala opet tu negdje u blizini, u Remetincu iza debelih zidova i hladnih rešetaka.

Elem, svehrvatsko sveto trojstvo, sve što jesmo i čemu stremimo, sve se zguralo tu negdje, praktički u istom zagrebačkom kvartu. Čak i jadna televizija s nacionalnom koncesijom tu blizu stoluje, taman da može o svemu pravo svjedočiti, ako ne već i kreirati našu zbilju. No, vratimo se mi izvođačima iz Arene, dvorane Arena, jer sve da ste ih i htjeli izbjeći ovaj vikend, to nije bilo moguće. Poruke su stizale daleko, a slike iz dvorane i opet su našle svoje mjesto u našem pamćenju. I treba, jer ništa nema dirljivijeg nego kad se na kraju balade svi viđeni stranački ljudi popnu na pozornicu, a fotoreporteri okinu grupnjak sliku na kojoj se svi nešto smiješe. A onda, kad prođe koja godina i kad se zbog želje da se čim više kupuje i ima ljudstvo sa slike u velikom broju preseli iza debelih zidova ili ga jednostavno šutnu na tzv. ropotarnicu povijesti, onda uzmeš kemijsku olovku pa križaš one koji su sa slike i iz stranke nestali. I eto ti satisfakcije, mali naivni čovječe koji glasaš po savjesti svake četiri godine. Male, ali ipak satisfakcije.

A da bi se jednog dana na slici likove križalo, potrebno je prvo u sportskim dvoranama pljeskati dok žuljeve ne dobiješ, urlati dok se glasnice ne potroše, mahati zastavama dok se mišić od boli ne zgrči. I potreban je meštar ceremonije koji će te kroz svu tu tešku fizičku aktivnost zanesena voditi. Može naravno i meštrovica. Pače, poželjno je sada kad i Danska ima premijerku. Poželjno je, jer i mi smo Europa. I knjigu smo dobili koja to svjedoči. A sada kad smo Europa, mislim samo što nismo, nije li sad pravi čas da upozorimo kako bi neki dušmani najradije da nas uopće nema. Nije li sada prigoda upozoriti da  nas žele uništiti. Nije li sada trenutak za poručiti – čuvajmo Hrvatsku! Od koga, od čega i što to čuvati, kad smo sve sami prodali, rastočili, uništili, e, to nije ni bitno. Objašnjenja te ne tjeraju na pjesmu. Poklič borbeni da i zazivanje Boga kroz pjesmu Bože čuvaj Hrvatsku, baš kao da nijednu drugu pjesmu kroz godine nismo iz famoznog crnog fonda masno platili.

E da, pjesma i slika. To je ona dobitna kombinacija. Rojs u prvim redovima, recimo. Tko to može zanemariti. I ako to nije za deseterac, onda što je? Ako sva ta demonstracija nazovi sile nije za opjevati, onda što je. I za što je, kad za drugo nije. 

ja je jadan pratim svud u stopu.

Na jaknu je okačila broš,

koji veli, želim vladat još.

U Arenu skupila se sila,

da bi nama još premijerka bila.

To je nama naša borba dala,

povratak Rojsa generala.

Kukuriku dat ćemo ti pljusku,

sad se može po Poljaku Tusku.

Čuvaj zemlju i ne daj je rode,

ako ništa zbog naše slobode.

Jamilo se, al’ najmanje se za se,

ne misli se, jer HDZ zna se!  

Može to naravno i drugačije, može u rokerskom aranžmanu, može uz gusle, može tehno, može klasika. Svejedno je. Bitno je da se opjevati ima što. Kukuriku ekipa tu opako kaska, ne nudeći, onako elitistički samodopadno, ama baš ništa zbog čega bi se društvo okupilo na gumnu pa raščlanilo recentna nam politička zbivanja. A kad je tako, kad je s jedne strane deseterac, a s druge neuvjerljiva na naglo probuđena kukuriku potreba da se iziđe na ulice sela i gradova pa vidi kako to narod zapravo izgleda, neodlučan je biti lako. Nije nakon svega logično, ali je ljudski. Ima nas, kažu istraživanja, takvih jedno 40 posto. E da nas je privući u kakvu športsku Arenu makar nas vabili neviđenim sniženjima, bio bi to skup za pamćenje!

Ovako, otišlo se po jeftin poklon, sleglo ramenima prolazeći kraj Arene dvorane, promrljalo koju u bradu vozeći se kraj zidova Remetinca i život je krenuo dalje. Dokle dalje, e to više nitko u nas zapravo ne zna. Tko zna i ima li dalje. Nema dalje, ili, dalje ne može. Eto slogana kakvog si priželjkujemo. Taman da se neodlučno bar negdje svrstati mogu, dok zbunjeni, ‘nezainteresirani’ i od života ubiveni jezde uokolo arena hineći da je sve u redu.