Baš kao i svako jutro, autić staje pred školom. Van izlaze mama, tata i dijete. Iz prtljažnika vade torbu s knjigama, vrećicu s papučama, papirnate ručnike, plastične čaše i papirnate maramice, ne bi li djeca imala sa čim higijenu u školi održavati, a tu je i mali sendvič koji bi trebao uletjeti umjesto objeda ako i opet bude varivo. No, ovaj ponedjeljak tu je i kupaći kostim, ganz nova, samo za ovu prigodu kupljenja kapa za plivanje, kroksice za šetnju po bazenu, ručnik, rezervna odjeća i jedan fen da se kosa suši. Dječurlija, naime, idu na bazen da im provjere znanje plivačko.

Elem, izlaze one iz auta, mala se zakitila torbom, a mati joj s ostatkom opreme, kad curetak pita: “A kuna malo!?”

– Kakvih kuna?

– Pa kuna. Rekla je učiteljica.

– Dobro, mama, rekla je.

U taj čas, na dijete pretjerano osjetljiv otac odlazi do kioska, mijenja 50 kuna u sitno i daje djevojčici deset. Ona zadovoljno odšteta u školu. Supruga ga prijekorno gleda. Malo kasnije prijekorno progovara.

– Što si joj dao novce? I to tako na ruke, bez priznanice, bez traga da ga je ikad uzela. U današnje vrijeme. Jesi li ti normalan – kazuje.

I bome ima pravo. Nisu više vremena kada se i kuna na cesti daje bez da se evidentira, snimi, zapiše, u knjige zavede. Dabogda ti kunu dali na ruke, danas je kletva nad kletvama. 

A nekad, ne tako davno, sve je bilo tako drugačije, toliko jednostavnije. Recimo pjevač si, velika stranka te želi na svojim skupovima, kontaktiraju te, može direktno, može preko menadžera, ti pristaneš, oni dođu, stave ti na stol kovertu s novčanicama, ti otpjevaš svoje i prst u uho. I ti i oni. Ni poreza ni prireza, samo gola emocija koja pršti s obje strane, dok stranačka mladež maše stranačkim barjacima. Još je ljepše kad si sama stranka. Velik, utjecajan, moćan. Pa imaš ured, a u uredu blagajnicu. Obična je ona, lica neupadljiva, starinskih okvira od naočala.

Dati lovu njoj, sigurno je koliko i zamotati novčanice u svežanj pa ih staviti u čarapu. Jednako je sigurno. Glavno da je u prave svrhe. Na pravu adresu. Daješ da bi sutra dobio. Dođeš, pokucaš, ona otvori, a ti s vrata samo baciš poklon vrećicu na njen stol i veliš – evo, donio ja. Ona, onako savjesna, sve to i izbroji, nema veze što je milijun, dva kuna teško izbrojati na brzinu. Ponekad utvrdi i kako fali kojih desetak tisuća kuna, ma nije beg cicija. Je li zavedeno igdje!? Nije! Što onda škodi, ne’š milijunu gledati u deset tisuća kuna. Ako je dostavljač gdje po putu štogod para i zapio, za našu je stvar, nije ništa loše mislio.

Eto tako se lova dijelila, i usluge plaćale, novci uokolo u vrećicama nosali, ne bi li se ljubav zaslužila. Onako kako je sirotinja nekad dijelila puru i rastopljeni čvarak kusajući iz jednoga čanka, tako je društvo gramzivo grabilo iz jedne te iste vreće, koliko je kome trebalo. Bezakonje je zakon. Samo i prije nego se čovjek spomene kako je zapravo sa svojom jadnom crkavicom plaćao zadovoljstvo da mu u ruke tutnu stranačku zastavicu pa s njom maše pred pozornicom na kojoj cupka Škoro, prije nego se spomene kako je omogućio premijeru da zaradi za mirovinu savjetujući Kineze kako da se dočepaju Hollywooda, prije nego im sve svece poskida s neba i skreše sve po spisku, prvo što će ovako krvav ispod kože pomislit Hrvat vulgaris je – pa zašto sam jedina ja bio budala koja nije stala u red bilo da štogod plati, bilo da štogod naplati! I portir HDZ-ov, pa još prezimena Tikvan, bio je navodno među onima kojima su se iz HDZ-ove kase dijelila sredstva “za koje nitko ne treba znati”, a mi ništa! Niti da im kakav poluproizvod uvaljamo na veliko, k’o Delboy i Rodney.

A moglo se, makar to, jer ako su arčili na ketering, ruže, voćnjake, ako su letjeli avionima i oblačili se po finim buticima, tko kaže da ne se ne bi zakačili i na recimo kakvu bižuteriju iz kućne radinosti, neki novi stilizirani stranački znak i bedž, neku zastavicu s likom naše(g) vođe. Zašto nismo smislili na vrijeme, bilo samo da i nama daju koju kunu? Ovako, umrijet ćemo, a znati nećemo kakav je to osjećaj u poklon vrećici u ime vjernosti nositi u središnjicu milijune kuna, a kamo li poput Broja 1 iz Alan Forda imati u rukama crnu knjižicu u kojoj sve piše. Mogli smo, a nismo. Šansa je propuštena za vazda. Doduše, ime bi vam izišlo u novinama, pokoji susjed bi se možda s vama grubo našalio, no čuda u nas ne traju duže od dva, tri dana. Sutra će i opet biti, tko je jamio jamio je, taman da se čovjek osjeća tikvanom.  

Kažu, sve će to narod sankcionirati na izborima. Hoće, malo morgen. Zemlja je ovo mala, svatko je svakome rod, pa kad kreneš sankcionirati, lako ti se može dogoditi da sankcioniraš strica od tetke, i to onog bez kojeg nesretni naš rođak Joso ne bi nikad zaslužio posao na naplatnoj kućici. A i neš ti grijeha, prtljati po crnom fondu. Svaka stranka koja drži do svoje snage tako se bahato mora ponašati. Gledali mi to u filmovima. No najgore jest činjenica da ćemo na koncu pred kutiju, ne bi li kaznili grješne, pa upasti u nerješivu dilemu da li papirić dati na stranu one za koju će PR stručnjaci reći da je “populistica bez karizme”, koja za crni fond šatro pojma nema, ili ga tutnuti put “arogantnog elitiste bez afera”. Neš ti dileme, poglavito za one koji su svoju šansu da zagrabe tamo gdje se zagrabiti dalo, propustili.

Izbore dobivaju dobar izgled i sočan vic, tvrde baš ovih dana stručnjaci od medija, promidžbe i kampanje. Dobar vic smo dobili, onaj s HDZ-ovim crnim fondom koji su punili svi kapilarno vezani uz stranku na vlasti, i iz kojeg se dijelilo svima odabranima. A dobar izgled!? Kraj ovakvog vica, kome to treba. Možeš izgledati kako hoćeš, samo ne smiješ dijeliti novac na ruke. Ni djetetu vlastitom. Nije in.   

– Mama, mogu dobiti koju kunu, rekla je učiteljica, za čokoladicu?

– Možeš, zagrabi kod tate u crni fond, dok se još ima što. I zapamti, da je tikvan, a kamoli maček, pardon mačak, bilo bi i više!