Odluka je pala odavno, onaj tren kad je valjalo, bez da su se sva slova naučila, prepisivati imena cro-svetaca, od Nikole Tavelića do Marije Propetog Isusa Petković. Bez pojašnjenja što to svetac jest, bez spomena ikakvih zavodljivih čuda, od klinaca prvašića se tražilo čudo – da prepišu komplicirana imena likova iz udžbenika.

Ovih dana stvar je postala i službena – dijete je ispisano s vjeronauka, makar joj je ćaća sve sakramente uredno odradio! A da je pape bio u pravu kad se lomio i konačno slomio, potvrđuje se, na papinu radost, i ovih dana. I nije u pitanju samo besmisleno prepisivanje kompliciranih svetačkih imena, već je u igri nešto puno veće, činjenica da se Svevišnji ili s nama opako igra i pritom dobro zabavlja, ili je istina da je od nas lagano digao ruke.

Elem, izbori će. Jasno je k’o dan da će skoro. Da su izbori, vidi se, recimo, po foto seansi Ivana Vrdoljaka, slavonske uzdanice HNS-a. Ajde, lako to što lola kani biti ministrom ako mu šefa Čačića kazne zbog prometne nesreće, ali u ime kampanje uroniti međ’ lopoče, to je već golem iskorak od normalnog. Što ovaj narod može očekivati od onog koji u odijelu skače u baru s lopočima!? Baš sve, ili baš ništa!? Da će nas vaditi iz baruštine, ili da će u nju s veseljem uskakati!?

Odgovor nudi, pače i opet nudi, Vrdoljakova šefica, Vesna Pusić. Kao da joj nije bilo dosta pred kraj veljače biglisati o tome kako će Dalmatinsku zagoru učiniti našom Provansom, evo je kako opet u intervjuu tjedniku “Nacional” ponavlja isto.

 ”Napravit ću od Zagore hrvatsku Provansu“. Baš kao da čitala nije bravuru Bore Dežulovića koji se promptno nakon prvog spomena Provanse logično pitao zašto bi naša kamena Vlaška uopće bila Provansa, odnosno zašto ne bi bila, jednostavno, Dalmatinska zagora. To je njen program, od Zagore učiniti Provansu, a onda ćemo nekako i od drugih brdovitih, kršovitih, travnatih, morskih i primorskih naših krajeva učiniti vjerne replike stranjskih krajolika! Da nas ceo svet prepozna!

Ne treba se ni čuditi preveć ovom udivljenju stranim u ime boljitka domaćeg. Dovoljno je pročitati s kojim je to ushitom vođa kukuriku društva, Zoran Milanović, sjeo naspram novinarke američke televizijske postaje Bloomberg News da joj razgovor dade.

“Počašćen sam što mogu razgovarati s vama”, reče Zoki, milo i drago i ponizno, onako kako se nikad domaćem življu novinarskom milo obratio nije. Njih bi najradije zgazio, poglavito ako su lijevi, a ne razumiju njega, koji je prvi, i najljeviji u nas.

Dakle, to je program, program pisan za Francusku i američke novinare. Fali još samo da oni koji su ga pisali zagaze nogom u kakvo Ogorje, pa pojasne Kerumovim i Thompsonovim rodjacima o kakvoj se to divoti radi. Neće im trebati dvaput ponavljati. Jer, Kerum je ionako kuhan i pečen, a sve zahvaljujući mudrosti ženskoj. Em je ženskom rukom vođen kapitulirao pred Beogradskom filharmonijom, em je malo falilo da kapitulira i pred alfa mužjakom Milanom Bandićem pa se pred očima cijele javnosti u ime pomirenja sjevera i juga izljubi. Nisu, bogu fala. Samo su se rukovali. Ali su, eto, našli Miki i Žele  novu nišu za dobivanje glasova, onu kobajagi mirotvornu, baš kao da sami nisu potpirivali vatru kad god im je to pasalo. A sada vele Miki i Žele – svi smo Hrvati.

Nego, Provansa, lopoči, mirotvorstvo. Ostade li išta, i na čemu će vladajući graditi svoj izborni uspjeh!? Činilo se ništa! A onda, kao naručen, pojavi se srbijanski predsjednik Tadić. Eto onog koji se ne libi na pitanje hoće li se poljubiti s Jadrankom Kosor, spremno kazati: “E, nju ljubim!” I eto nje koja na to, umjesto da joj drago bude, promptno odgovara – e, neš majci! Seksizam je to, moj Tadiću, poručuje Jaca, makar joj osmijeh ne silazi s lica. I taj tren sve postaje jasno!

Predizborni program HDZ-a nije ništa drugo do besramna prepiska osnovnih postavki na kojima svoj uspjeh gradi starleta Nina Morić! Jer, ako Nina Morić može graditi karijeru i to u Italiji na poruci da sa Srbinom ne bi ni mrtva, može onda i premijerka izborni uspjeh graditi na tezi da se s Tadićem ljubila ne bi nikako. S Pahorom svakako, makar da joj iza leđa lobira da Hrvatska sa Srbijom uđe u EU. I to je to. Jednostavno, simplificirano, prožeto kako našom krvavom poviješću, tako i jadnom nam budućnošću, te, a to je najvažnije, svakom razumljivo. I tjera na emociju i ne tjera na pusto razmišljanje, jer ne napreže se mozak da bi dočarao sebi kako se dvoje ljubi, ali se itekako napreže uzalud da objasni sebi zašto netko odjeven skače u lopoče.

 I zato se s tim nije za šaliti. I zato svaka čast onom tko je premijerki šapnuo da se uskomeša poput uvrijeđene mlade kad joj Srbin poruči da je ljubi! A ne, štojaznam, neki Talijan s kojim je, uči Morićka, najlakše manipulirati. Inače, premijerka je Tadiću dala po repu na sajmu voćne rakije, no samo bi zlonamjerni diletant u tom podatku mogao naći išta osim puke slučajnosti.

Na koncu, ostane ti samo da u svom mikrosvijetu donosiš mikro odluke. Zato, neće mala na vjeronauk i ne samo zato što je imbecilan nastavni program za kojeg te tjeraju da prepisuješ imena svetaca, a da slova još nisi naučio. Neće zato jer je Svevišnji od nas ili digao ruke, ili se s nama šprda, nudeći nam one koji se ljubili ne bi, umjesto da se drži gradiva kojeg je autorima udžbenika od vjeronauka u pero diktirao!