Dalo bi se, recimo, ovako. Konzum. Blagajna. Kraj blagajne ono što narod voli kupovati u zadnji čas, sitnice bez kojih života „nema“. Unučići s lošim alkoholom, baterije za kojekakva pomagala, žvakaće gume, slatko a skupo, te, dakako, prezervativi.

Začudo, nije rijetkost da u Konzumu te blažene gumice, što glavu čuvaju, drže zaključanima u nekom čudnovatom plastičnom kavezu. Pa ako je baš žurba, morate se izbrukat ispred svih dama u redu te pitati paketić. Samo najhrabriji to i urade. Drugi se povuku, pa skoče do prvog kioska, može i „Tiska“. Jer, na kiosku je u pravilu manja gužva. Dalo bi se, dakle, spomenuti prezervative, uz koje odnedavno stoji letak kontra zdravstvenog odgoja, i bilo bi komentara, lajkova, nelajkova, spomena četničke familije, komunista, lopova, domoljublja, manjka nacionalnog naboja, svega bi bilo. Ali, nije ovo ta priča….

Moglo bi zato i ovako. Zemlja u kolapsu, ekonomija u smeću, gladnih ko blata, žednih malo manje. Umiru tvornice zajedno s radnicima, a premijer nam, eno, proslavi Badnjak uz DJ-a Emila Tedeschija i guvernera Vujčića. Sve mlad neki i uspješan svijet. Sve ekipa iz srednje škole. Vesele se, jer za Badnjak se veseli. Verzija populistička vrvila bi od socijalne kritike naspram onog k’o pjeva i pleše dok zemlju vodi u posve krivom taktu. Verzija elitistička pozdravila bi činjenicu da premijer pleše uz normalnu neku glazbu, a ne uz narodnjake ili  Thompsona. Ovisno o odabranoj verziji, bilo bi ili tisuću lajkova onih koji skaču na stražnje noge i kad pijevca jutrom čuju, a kamoli neće kad im se kukuriku spomene, ili bi pak bilo tisuću zločestih komentara kad bi se o glazbi pisalo na račun prodane duše crvene novinarske. Samo, nećemo ni o tome.

A nećemo, recimo, ni o Karamarku, HDZ-u, špijunima koji iz nas van neće pa neće. Rejting mizeran, ljudstvo iskompromitirano  na tisuću malih načina, oporbena aktivnost kilava, a poruka o propasti svijeta ukoliko na izborima ne pobijedi HDZ podložna svakom podsmijehu, ne zato što netko ne voli HDZ, već zato što je vrtićki zrela. Bio bi to, nema sumnje, tekst za jednak broj lajkova i pogrda, prštalo bi sve u šesnaest, samo nije to to.

Elem, svakodnevica daje tisuću razloga da se čita i piše, da se ide u kontru ili niz dlaku, da se razmišlja ovako ili onako, da se navija, informira, voli ili ne voli, lajka i nelajka, virtualno druži sa ‘svojim’ i ratuje protiv ‘tuđih’.  Zato je ovo priča u kojoj se spominje recimo Patriot, the best, Blues, Ana700 i mnogi, mnogi drugi. Neka im je na dobro došao Božić, vjerovali ili ne vjerovali. I nije ovo, kako bi se to pjesmom reklo, ironija za kraj, već istinska želja da nam svima skupa bude bolje, ako već ne globalno, ono makar na tren lokalno, bilo da je na stolu purica, odojak ili vegetarijansko nešto.

Jedni pišu, drugi komentiraju, treći čitaju, četvrti brzo preskaču i traže sebi bliska štiva. Tako je red, tako mora biti i dobro je dok je tako. A Konzum, Bozanić, Milanović, Čačić, Karamarko, Linić, Sanader, partizani, ustaše, branitelji, zaposleni, nezaposleni, tajkuni, špijuni, velike sile i mali narodi, povijesna bespuća i Ćiro Blažević, jalnuški diletanti, Hajduk, Rijeka, Dinamo, lijepe žene i macho mužjaci, znamenja, ordenja, televizije, radija, žuto i još žuće!? Svega će bit! Sretan Božić svakome!