Premijer je bio na skijanju. Preko vikenda. Navodno na nekom elitnom skijalištu. Austrijskom, ne, recimo, u trusnoj Sloveniji. Svega mu, da se ta informacija procesuirati i sažvakati, baš svakako, pri čemu u osnovi stoji činjenica da je on na skijanju bio, a mi nismo. Valjda nismo!? 

Elem, lako je kazati da je od premijera krajnje nekorektno skijati dok mu narod grca u krizi, tolikoj da ni za zimsku jaketu nema. Premijerov PR mogao je, pače, morao je biti pametniji, zabraniti šefu da ima vikend te ga umjesto u kućicu na vrh neke tamo austrijske planine smjestiti u sobičak na Markovom trgu da se makar slikom čini kako mudruje. Ne bi narodu bilo bolje, ali bi se sućutnost svakom svidjela. Ili, možda ipak, ne bi!? Jer, koji da prostiš kukuruz (tako se odnedavna ona stvar po Saboru i po SDP-u zove) glumata da mudruje, kad znamo mi da su mu misli miljama daleko od naroda kao takvog. Kakogod, PR je premijeru baš nikakav, poglavito kada šalju naokolo poruke kako ih se slobodno vrijeme njihova šefa ne tiče. Da je ovo Amerika šef bi ih, samo zbog ove rečenice, raselio svud po svijetu.

To je, dakle, jedno gledanje na skijanje premijersko, ono koje ladno zaključuje da je predsjednik Vlade bešćutni lik loše PR službe koji zaboravlja kako je od naroda izabran i to onoga naroda koji zimi ne skija. Da je pravde i pameti nijedan Hrvat ne bi na skije ni stao, osim Kostelića. Za koji kukuruz imaju skijati, trošiti silnu lovu na opremu, žičare, ski pasove i slične budalaštine, k’o da im nije dovoljno ljeti na more koje ne traži ništa do kupaćih gaća! Sve bi to trebalo s granice vraćati natrag, to nezahvalno ljudstvo pomodarsko koje svoje nikad cijeniti nije znalo onoliko koliko slijepo voli tuđe. 

Dakle, može tako. Drugi način škicanja ove problematike koja je uzbudila puk do neslućenih visina je, međutim, onaj koji ladno zaključuje kako svatko, pa i Zoran Milanović ima pravo izvaditi iz džepa koji euro, pa se počastiti ako mu je ćeif i skijanjem. Kriza jest, premijer je čovjek koji nas iz krize uporno ne vadi van, ali nije li znanstveno dokazano da hladan visinski zrak čisti i bistri um. Možda ta kombinacija zubatog sunca, vrućega vina i vjetra što na padinama šiba lice vještom skijašu, raščisti čovjeku vidik i učini ga efikasnijim. Nikoga odmor, pa još aktivan, nije ubio. I nije da ga nije doma bilo tjedan, dva, ili mjesec. Skijao je da bi li preko vikenda, vikenda za kojeg se brate u nas ionako ne događa ništa. 

Treća je gledanje na problematiku ipak ono nama najdraže. Premijer je zapravo napravio jedino moguće u ovoj krizi, otišao, skijao te nam tako makar pokušao dati iluziju da smo mi zapravo normalna zemlja, uređena, uljuđena, samostojeća, dobrostojeća, taman takva da si ponekad možemo priuštiti neki gušt bilo da ga plaćamo gotovinom, bilo na rate. Zrnce optimizma nam je ionako nasušno potrebno, komadić nade da se može, vjera da će nas sreća pomaziti po onoj zapovjednoj vertikali, uvjerenje da ima nešto dobra u onoj biblijskoj kako je Bog najprije sebi napravio bradu a onda podario i ostatak stada ‘bradama’. I nepristojno je brate viriti baš toliko u tuđi pjata i tražit uporno dlaku u svakom kukuruzu, samo da bi našli dali alibi vlastitoj nemoći da se iskoprcamo iz svojih malih katastrofa. Premijer skija! Majku mu staru, pa slovenski predsjednik je maneken, a bivša premijerka nam javno kuka da odavne nema partnera!

Iluzija i iluzionisti, nekad dobra, nekad posve promašena kao kad nam HNS pokušava skrenuti pažnju s ozbiljnih problema tako da mladež svoju tjera na akciju za ukidanje vjeronauka u školama. Neš’ ti inicijative, kad u startu znaš da je marketinške naravi i ništa više. Je li doduše, premijer išao na skijanje samo zbog gušta, ili i zato da bi nam pažnju skrenuo sa gospodarskog proklizavnja, ne zna se, ali da nas je uspio zavesti uspio je. Uvijek to kod nas uspijeva, to perfidano bacanje žućkastih kostiju pred narod ne bi li ga se natjeralo da manje reži. A kad kosti i nema, mi ćemo je sami izmisliti. To onda značu da je efekt u ovog skijaškog vikenda bio stoput veći od onog što bi ga iznjedrilo besposličarsko mudrovanje za masivnim stolom Banskih dvora. Uostalom, za tim stolom se mudruje preko tjedna non stop i to njih skoro 20-tak, ma nas to u ovih 365 dana i nije daleko odvelo. Mudrovanje je taman takvo da obična čeljad, koliko god joj bilo teško, nekakvo strahoštovanje ćuti samo prema Slavku Liniću. Jer on radi a ne skija, i griješi ali ne skija, i udara nas gdje smo najtanji ali ne skija, i ne prodaje nam iluziju nego nas konkretno dere i – ne skija. I zato mu hvala. Što barem ne skija. 

Što se, pak, Milanovića tiče i njegova vikenda na skijama, zapravo je tu pitanje samo jedno – je li u gepeku bilo sarme i suvoga, ili nije. Jer, ako nije onda se zna kako iza ovog uspješnog muškarca i defintivno stoji žena! Za malu zemlju za veliki odmor i to je ‘gigantski’ uspjeh!