Začudo, ovaj put je garancija ostala u džepu, baš kao i račun s benzinske postaje na kojoj je kupljen.

– Nije vam to akumulator. To je nešto puno ozbiljnije. Elektronika, sto posto. To će koštati – veli “dobrohotni” susjed, sunce mu, da bi li mu sunce dobrosusjedsko.

Na sreću, dobričina je bila u krivu. Akumulator je, kaže čovjek HAK-ov. Kako se nevolja dogodila daleko od grada, kupuje se novi akumulator da bi se do grada moglo doći, a jedino veselje u cijeloj priči jest nada da će garancija omogućit, ako ne povrat novca, oni da se dobije, pa da se proda ganc novi akumulator. No, kako akumulator nije cipela da ga vratiš u dućan i dobiješ ili lovu, ili novu cipelu, s benzinske te šalju u ovlašteni servis.

Vukljaš akumulator po gradu, strepiš da ti nekakav đilkoš u servisu ne kaže da nije kriv akumulator nego vozač i auto mu, spremaš govor u kojem neće biti eksplicitnog spomena mu majke, ali hoće jasne poruke da na nju misliš i kad fino govoriš.

– Akumulator je neispravan. Evo zapisnik. No, sada morate otići do dobavljača – veli ljubazni momaka za šalterom servisa.

Dobavljač je, dakako, van grada. Podosta. Ali, da je i dalje, bitka za akumulator ne smije stati. I tu, na perferiji, u sklepanoj montažnoj hali, počinje priča o lijepim hrvatskim običajima koji su nas, na široj jednoj osnovi, i doveli do jada i očaja. Isprva, doduše, ništa nije slutilo na problem. Uzeli oni akumulator, pa ga opet provjeravali, jer naravno da je svatko tko dođe s reklamacijom neprijatelj poduzetničkog duha i slobode, prevarant i lažljivac. Ali, stvarno je akumulator kriv. Lovu se, svejedno, dobit ne može, jer nisu ovo cipele.

– Ali, meni novi sada i ne treba, kad sam ga morao odmah kupiti – kazujete.

– Čujte, mogli ste na kleme, pa lagano – kazuje pametnjaković.

Prešutiš kleme i pičiš dalje. Pičiš do trena kad čovjek koji ti može bit otac, krene ispisivati garanciju za novi akumulator.

– Garancija je opet na dvije godine? – pitaš naivno.

– Neee! Garancija vam se piše na onoliko dana koliko vam je ostalo do isteka stare – kazuje, hladan ko špricer, prosjedi rutiner.

– Čakajate, pa kome ću ja to recimo prodati, s garancijom koja vrijedi pet dana!? Proizvod nov, a garancija stara!?

– Čujte, ja radim kako mi je gazda naredio.

– Pa, je li vama to logično!?

– Logika!? Znate li vi onaj vic o malom Ivici. Došao Ivica u školu i prdne u razredu. Zasmrdi strašno i učiteljica ga izbaci iz razreda. A on, dok je izlazio, sve vrti glavom i govori: “Nema tu logike, nema logike. Nema logike da ona ostane u smradu, a ja koji sam prdnuo da idem van”!

– Dođite sutra do mojih dečki, pa ćemo to srediti.

I tako, sutradan, u cik zore, eto novog sraza vicamahera i osnaženog klijenta. Jedan teška srca ispisuje punokrvnu garanciju, a drugi likuje dok ga pita je li se isplatilo slušati gazdu.

– Ima li sad koji vic!? – dere se klijent.

A onaj u plavom će na to: “Znate, ja sam za socijalizma radio u Zavodu Crvena zastava, otpisao stotine automobila, znao sve o obligatnim odnosima.” Do đavola, što je htio reći? Možda golu istinu da je nekad bilo bolje, ili to da nekad nije bilo gazde kojeg je morao slijepo slušati da ne izgubi posao, ili to da današnji klinci pojam nemaju, ili to da mu je jednostavno puna kapa svega.

I to je to, akumulator novi kojeg nitko (barem za sada) neće, i jedno lijepo iskustvo koje priča o tome kako će te u nas pokušati zaribati svatko makar da mu opipljiva korist nije veća od stotinjak kuna nabavne cijene fucking akumulatora. Tako se valjda počinje i stiže iz kvartovske garaže do visokih položaj na kojima se može marčapijati više, lagati bolje i usput, ako traži glasačko tijelo, biti šovinist.

Do sranja u koje se do grla upada, korača se malim koracima, samo treba nekom crknut akumulator da i to osvijestimo.