Prvo je, dakako, bila Ingrid Antičević Marinović. Od nje je, je li, sve krenulo i od nje će se, jamačno, računati era prije i era poslije. No, za sve one koji ni takav engleski nisu skontali, pojašnjenje je na čistokrvnom hrvatskom, evo nema dugo, dao ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak. U najkraćem, čovjek reče kako su Hrvati zapravo krivi za sve, kako taj pad potrošnje ruši BDP, i kako Hrvati ne kupuju samo zato jer ne vjeruju da će sutra biti bolje! Elem, pipl mast tras as, samo drugim riječima rečeno. 

Kada je to pitanje vjere i nevjere došlo u prvi plan i postalo kamen temeljac političkog programa vladajuće koalicije, vrag će ga znati. Bit’ će da je relikt neki prošlih vremena, recimo doba kad je bilo lako vjerovati da može drugačije ako, recimo, srušiš komunizam. Ili da može drugačije, ako, srušiš tuđmanizam. No, prvo je je bila ona rastresena koalicija Račanova, a onda ona marčapija Sanaderova i postalo je jasno da je jedino u što se može vjerovati istina da nam se ne isplati vjerovati u ništa. Ovaj narod vjeruje samo da vazda može gore. Apatija je postala sastavni dio naših života, taman da se ultimativno traženje vjerovanja u nas nevjernika, čini krajnje iritantno. 

Sjećate li se, recimo, Ivane Lekšić, ili nikad i niste zapamtili njeno ime nezainteresirani generalno za zviždačice kao takve? Lekšić je radila na radiju, vazda u dobroj vjeri da radio vode ljudi kojima je do informiranja stalo, u vjeri da se zakoni poštuju, u vjeri da su pisani taman tako da se tu muljati ne može. No, nije trebalo dugo da shvati kako se emisije, one od javnog interesa za koje se dobiva novaca iz Fonda za pluralizama, one od kojih brdo sitanih radijskih postaja i preživljava, snimaju tek dvije tri da se predaju Vijeću za elektroničke medije i tako opravda postojanje radija i trošenje sredstava što ih Vijeće dijeli. Fiktivne emisije za živu lovu. Fiktivni programi za živu lovu. I umjesto da šuti i čuva kakvo takvo radno mjesto, Ivana Lekšić je progovorila. Pa su je dočakali na nož. Pa su je i iz Vijaća za elektroničke medije najprije pitali – a gdje si ti bila svo ovo vrijeme!? To što se zakon u velike zaobilazi, nije bilo važno. To što je zakon taman takav da lijepi komad sumnje padne i na one koji su ga pisali i one koji ga provode, nije bilo važno. Važno je bilo zapitati se tko je sad ta Lekšić da remeti stogodišnji mir. U konačnici, Vijeće ju je ipak ugostilo, Lakšić je kazala što zna, Vijeće obećalo istragu, a građani su sami počeli prijavljivati one koji ne vrte zadani program. Nešto se, makar sitno, mrdnulo s mrtve točke, a sada će, nema sumnje, pasti sve u zaborav. Jer u nas vazda takve stvari padnu u zaborav. Ivani Lekšić će, pak, ostati da traži posao vjerujući da je učinila pravu stvar. Pri tom ima i samoubilačku mogućnosti da vjeruje Vrdoljaku kako će sve sutra biti bolje. 

Elem, je li to u nas problem što se zakoni ne poštuju, ili je problem što su taman tako pisani da je milina rastezati se unutara zadanih gabarita, plesati svo vrijeme na oštrici bezakonja, da bi onda, ako si virtuoz kojeg osim paragrafa ništa pa ni moral ne dotiču, jednostavno ustvrdili – zakon je zadovoljen!? Ili su, k’o što nas uvjeravaju, svi ti zakoni europski besprijekorno sročeni, ali mi banda balkanska, ne znamo razmišljati nego k’o hohštapleri!?

SDP nije na vrijeme objavio godišnje financijski izvješće, niti je isto dostavio Državnom uredu za reviziju. Novčana kazna je  preko šest milijuna kuna stranci, od deset do dvadeset tisuća kuna predsjedniku stranke. I to je to. Ili bi bar trebalo biti. Ali, ne ide u nas tako. Od naroda se traži da se opredijeli, da kaže vjeruje li da je sve tek nesretan splet okolnosti i zaborav uvjetovan bolešću osobe u stranci zadužene za financijske stvari, ili možda vjeruje da je tu bilo neke namjere i  posvemašnjeg nemara nepriličnog onom tko nam zemlju vodi? Možete, ako hoćete, vjerovati da je ovo zapravo povijesna prilika SDP-ova i onaj kamen međaš nakon kojeg ćete s ponosom kazivati da je SDP drugačiji od drugih jer je, eto, platio kaznu umjesto da vrda, ili možete vjerovati da je SDP isti k’o drugi već zbog same činjenice da nisu na vrijeme uradili ono što im zakon naleže? Ako je ova prva varijanta u igri, lijepo bi bilo da nas ubuduće službenica u banci ili pošti, ili ministar financija potapšu po ramenu baš svaki put kad, konačno i danima nakon zadana roka, poplaćamo račune. Ako je, pak, ova druga verzija u igri, valja još uvijek raditi razliku između onih koji ‘samo’ nisu objavili izvješće i onih koji su marčapijali, makar se i taj kredit sve brže troši. A možete, dakako, i opet okriviti hoštaplerski puk koji zakera na svakoj sitnici, makar sam zakone ne poštuje čak i kad su tako EU striktni i plemeniti poput onog o branju visibaba. 

Elem, reče Vrdoljak da nam fali vjere i da trošimo malo. U sitnoj je to koliziji s Linićem koji bi da trošimo i manje, no kad su se to SDP-ovac i HNS-ovac oko ičeg slagali. Ljepše se uhvatiti one proročanske Vrdoljakove “vidim znakove na putu” ili pak one “mi smo tu da narodu vratimo vjeru”. Baš kao da Markovom trgu ne sjede premijer i ministri već apostoli s vrhovnikom na čelu. Pipl mast trst as i onda kad malčice zaboravimo zakon. Glavno da je u dobroj – vjeri!