Ljeto je u našoj maloj vali prošlo baš onako očekivano. Očekivano za stalne goste i dobre poznavatelje mentaliteta male vale, te pameti koja se posve izgubi čim dođu ona dva udarna ljetna mjeseca, srpanj i kolovoz. Jer, od stranaca koji nose šaku eura i od tih eura ovisi sve, kakva će biti zima ponajviše. Mislim, barem tako tvrde oni koji apartmane izdaju, makar je nekako teško vjerovati da će zbog kojih stotinjak eura manje zima biti baš tako grda. A kad je tako, onda je valjda i logično da malu valu ne zanimaju teme koje novine, portali, televizije forsiraju do krajnjih granica. Nema tu interesa ni za transfer Luke Modrića, a kamoli da ga ima za neshvatljiv i krajnje prizeman napad predsjednika Josipovića i njegovih satelita na novine što se Novosti zovu. Nema, a trebalo bi interesa biti, sve da je u pitanju ‘samo’ stara istina o ljudima koji pravu ćud pokazuju kad dođu na vlast, ili pak jednostavna hrvatska istina o ‘vladarima’ koji ne znaju kako i što bez svojih novina, bez svog pripadnika srpske manjine i bez bolesne želje za svekolikom moći.

Nije se žitelje male vale dotakla ni premijerova mudrost o slučajnoj zemlji Hrvatskoj. Pače, još su mu dali rezignirano i za pravo. Na koncu su jedino što ih je taklo toliko da se o tom vrijedi popričati uzu smokve i rakiju bili piromani “koje treba za jaja povješati” i suša koja mori seljake, makar vode imamo za izvoz.

Gosti, turisti, u to sve su se uklopili kako i inače. Čudili se, recimo, činjenici da nam je bivši premijer bio baš takva lopina, čudili se cijeni ribe u restoranima, veselili želji domaćina da divane s njima uz bevendu te se pržili na suncu u svako doba, makar tako riskirali da ih zločeste sunčeve zrake posve devastiraju. Elem, sve je bilo i sve bi bilo baš isto kao i lani ili preklani, da ne bi jednog sitnog detalja – jedne debele, crvene crte!

Eno je, taman na granici između dva mula, mula starog Mate i mula starog Stipe. Crtu je povukao, dakako, Stipe, snervan činjenicom da mu ljeti obavezno makar jedan Matin gost zaluta na njegov mul, pa sjedne na njegovu ležaljku. Kad se to desi, Stipe se dobro ispičkara, vjerujući kako ga zabludjeli stranac razumjeti neće, a onda snervan otrči Mati, baš kao da je Mate namjerno gosta nahuškao na tuđu ležaljku. Ove godine se zato dosjetio jadu, i jednostavno povukao crtu. Sad imamo granicu. Sad imamo crtu koja koja silom čini dva teritorija. Sad imamo strogi znak zabrane, ili barem sinjal koji ti daje za misliti dok gaziš obalom uz more. Preskočiti crtu ili ne, pitanje je sad!? Sad imamo red onako kako red zamišlja turistički djelatnik amater Stipe.

Zahvaljujući Stipi i njegovoj crti, gosti iz bijeloga svijeta smješkali su se jedni drugima, ne prelazeći crtu koja ih je silom dijelila. Vrag će ga znati koji su se pritom osjećali gluplje – oni koji su formalno pravno unutar zadanih gabarita, ili oni koji su ostali van njih. I vrag će ga znati jesu li  očima mjesto riječi dogovorili štogod prije nego ih je more po kojem se crte pinelom crtati ne mogu, spojilo malo dalje na pučini. Samo, tako to krene, od jedne crte, od jedne žice, od jedne granice, od potrebe da se svijet dijeli silom i da se kroji po vlastitim zakonima ma koliko nakaradni bili. Jedno žicom ograđeno dvorište, pa drugo, sve dok se ne dokine susjedu, narodu, zemlji sloboda da radi išta osim da poštuje crvenu crtu. A kad je tako onda je jasno da nas sva povijest, svi ratovi, svi fašizmi i totalitarizmi, sva demokracija i liberalna ekonomija, nisu naučile ništa. Nismo se makli dalje od potrebe da se dijelimo i od potreba da u konačnici budemo nedodirljivo baš kao, recimo, naš vođe s Pantovčaka!

Samo i na sreću po našu malu valu, pokazalo se kako je jedan crvena crta malo da rasturi vjekovni njen spokoj. Jer, dok su s jedne strane turisti zatočeni u komodu a la Stipe uživali u onom što plaćaju, Matina družina svoju je slobodu iskoristila puno bolje. Oni su šuljali perfektno spravljenu slavonsku šunku, onu za koju je onaj koji ju je spravio, prije ritualna rezanja prve fete jednostavno kazao – e ovo mene podsjeća na dom, na kuću! S jedne strane miris kuće, s druge miris užarena betona i nemoć da se crta pređe. Pa ti pajdo biraj, ili se i dalje pravi nezainteresiran!