Konoba. Nije ni konoba, već garaža koja se, što od nevolje, što od milja, konobom zaziva. Dok furešti, kojima ne smeta to što im mozak cvrči na 35 u hladu za 45 eura, zuje uokolo kuće,  domaćini su u hladu spomenute konobe pa, dakako, jedu. Mati je meštar ceremonije i neprikosnoveni autoritet, otac je pobočnik, unuke i unuci su samo djeca, i ništa više, a sinovi su krivi za sve, koliko god se preko punih tanjura svi trudili hiniti slogu i zajedništvo. Onaj stariji kući navraća samo ljeti. Najprije ga zaliju kantom prepunom frustracija svojih, onda mu nabace i kanticu frustracija nezaposlena brata, onda ga razvesele s još malo frustracija bliže i dalje rodbine, a onda mu tutnu teletinu ispod peke pod nos. I on bude sretan. Njegova supruga zbog toga je vazda nesretna.

– I šta ima gore kod vas? – pita stari.

– Ma same pizdarije. Love nikad manje… 

– Stipe, ma koliko ono košta kil’ janjetine na magistrali!?

– Mislim da je 200, ako nije 250 kuna!

Pokušaj da se priča preseli na neki drugi, moj teren, da se starci makar malo senzibiliziraju za probleme koji su koji kilometar dalje od njihovih života, daleko onoliko koliko im je sin fizički daleko, u čas su završili potpunim debaklom. Kako se to s gole egzistencije došlo na janjetinu, to sam bog zna. 

– I opet su te izignorirali, a? – kaže ona.

Onaj kojeg su izignorirali samo je na to sućutno slegnuo ramenima.  

Damir Čučić i Milivoj Beadar učinili su film “Pismo ćaći”. U njemu Beader starom šalje video zapise, jer mu u lice ne može reći ni desetinu onog što bi htio. Baš kao da je za života, u nekoj konobi-garaži, žvakao teletinu ispod peke, umjesto da saspe svima sve u lice. Nakupilo se kroz godine svega između jednog sina i jednog tvrdog ćaće. Razračunali su se u zadnji čas, ako već nije bilo i mrvu prekasno. Ali su se razračunali, ako se već nisu i razumjeli i izmirili. Samo, da je to lako, ne bi se o tome pravili filmovi. Da je to uobičajeno, ne bi to uopće bila tema. Otac i sin, mater i kćer, nevjesta i svekrva, punice i zetovi. Lanac posvemašnjeg nerazumijevanja, kompromisa, gutanja govana, i ljubav koja je toliko na kušnji, da u končanici postaje gruba, zla i nevoljna.

Film “Pismo ćaći” osvojio je zlatnu arenu na festivalu u Puli. Ovaj čovjek nije ga gledao, ali je pročitao valjda sve što su o filmu pisali. Činjenica da je Beader ljudina samo je taj interes pojačala. No i bez toga je lako navući se na priču koja ti u lice sipa gorku istinu – da razgovarati znamo tek kad je blizu kraj. Nije to priča vezana samo uz obitelj. Kontekst je širi, jer ovo društvo, u ovoj zemlji, ne zna se više ni gledati u oči, a kamo li govoriti istinu. Laž na laž, opsjena na opsjenu, zločin na zločin, apatija na apatiju, nepovjerenje na nepovjerenje, to je temelj naše, štono bi se reklo, opstojnosti. A jedan dobar, iskren monolog, jedan dobar, iskren razgovor iz kojeg izlaziš bolji, ili ne izlaziš nikako, možda bi riješio sve. Samo, da je recimo kakav Čačić u stanju razgovarati poput Beadera, ne bi se o tome filmovi snimali. A bolje bi bilo da se razračunavamo i preko videozapisa, nego da se ne razračunavamo nikako, ili sa zakašnjenjem od ohoho godina, koliko je recimo trebalo Šeksu da izjavi kako je Franjo Tuđman malostonske otočiće darovao Izetbegoviću jer je bio u zabludi. Otac nacije, pa u zabludi!?  

Damir Čučić i Milivoj Beader, Mate Gulin i svi koji su na filmu radili, snimili su uradak s nenormalno malom lovom, i pokazali po tko zna koji put da nije sve u lovi već ima nešto i strasti, talentu i ludilu. I to je bit, receptura koje se malo tko laća, kad je posao težak, a rezultat neizvjestan. Zato je malo vjerojatno da će na jesenskim premijerama diljem lijepe naše, pred kino, ne bi li stisnuli autorima pest, i, recimo, predsjednik države, premijer, ili prvi čovjek oporbe. U njihovom svijetu se suočavanje sa svojom intimom i neispričanom pričom ionako ne čini pametnim.   

– Stari, a da se vratimo malo na moj problem? Ono, posao, lova, krediti, zdravlje. Bilo što. Na možemo samo o spizi pričat. Evo, mala je imala školsku predstavu, najbolja je bila.

– Imaš pravo. Ma, jesi vidio kako su izmislili odijelo kojeg ne možeš isflekat? Koje ludilo! Da su ga bar izmislili koju godinu ranije! Koliko bi se samo poslova, sklopljenih uz bokunić janjetine, drugačije sklopilo! A ne ovako, mašeš se za rebarce, kapne ti komadić na odijelo, ti vikneš benti kurvu prasicu, i zbog maće eto ti privatizacije i Fimi medije, ako se već na salveti nije štogod nacrtalo.

– Je pape, je, ludilo…