U ovom trenu, dok sljedbenici premijera Milanovića vježbaju tekst zakletve koja kaže da će „poštovati roditelje i starije, i biti vjerni i iskreni drugovi“, zaslijepljeni Vladinom istinom kako u Hrvatskoj svi imaju jednake šanse da svojim trudom, željom i radom postignu što žele, u ovom trenu dok cijena benzina raste a svekolika moć u puka pada, u ovom trenu dok se pelješki most koristi poput šarene laže i alibija za svakovrsne budalaštine, u ovom trenu dok Jadranka Kosor lovi ono malo medijske pažnje ispraćajući olimpijce put Londona, kad se već nije mogla slikati pored, recimo, Ban Ki Moona koji uživa u ljepotama Lijepe naše, u ovom trenu dok se sve polako ali sigurno pretvara u ozbiljnu lakrdiju – jedan čovjek brine samo jednu, i samo svoju brigu.

– Ženo, di su mi kupaće šta smo ih kupili u Milanu!? -   

E da, što obući i čime napuniti kofere, sad kad je sve drugačije!? Nije, doduše, da on i do sada nije uredno boravio na moru preko ljeta, kad se na moru boravi, no dok mu je prijašnjih godina ono malo vitra mrsilo kosu dok se sunčao na palubi brodice za koju se dan danas ne zna čija ja zapravo, ove godine valja mu na put uz puno manje komocije. Valja, jebat ga, u kofer strpat sve što bi mu moglo na moru zatrebati, jer nema više bjanko kartice da se kupi što fali.

– Benti kupaće, da bi li kupaće –

Prije je bilo lako. Prije je imao osjećaj da se svi trude učiniti mu godišnji odmor spektaklom za kojeg će i ptičje mlijeko biti dostižno. A sada, sve i da u novčaniku nije toliki propuh, mora glumiti poniznog građanina, sretnog što na godišnji uopće ide. Da je ikad htio biti poput drugih, ne bi se posla s kojim se bavio ni laćao. A opet, kako kaže ona stara, poklonjenom godišnjem ne treba u zube gledati!

Zato se on, eto, pakira. Sam. Ima spisak. Na njemu sve piše. Koliko majica, koje hlače, koje kupaće, koja kozmetika. Dokumenti, ključevi od materina stana na moru, vozačka. Još samo da razradi detaljan plan puta i to je to. Makar, ruta se u glavnom zna. Pače, na njoj bi mu pozavidjeli mnogi, jer zvuči tako mondeno ta mini turneja Split – Dubrovnik – Brač.

Split! Svuda pođi, kući dođi. Ručak u Pimpinele, recimo, baš kao nekad, kad je gazda svima objašnjavao da je premijer samo običan gost, isti k’o i drugi. Pa đir po gradu, recimo skok do škvera, tek da ga vide trudbenici koji su ni na nebu, ni na zemlji dok slušaju da ih spasi DIV iz bajke. Možda ih uspije neko i utješit, svitovat, podvalit im neki sentiment i floskulu na kojoj će danas-sutra svi moći graditi ljepšu budućnost. Škver pa Poljud, da se Inter vidi, u ložu do gradonačelnika, ako ne već do svojih bivših stranačkih kolega koji su loptački ponos Splita grada tako lijepo pretvorili u d.o., ili d.o.o., ili privatnu prćiju na kojoj se iživljava tko stigne. Kava s Kerumom? Može, a i ne mora. Kava s Rošinom!? Može dakako, jer malo ih je poput njega ostalo vjernih prvoj ljubavi, i to valja cijeniti. Još da je vespa i džemper preko leđa, i bokunić blagoslova u crkvici u Solinu, bio bi to skandalozno dobar boravak u rodnom gradu.

– Jesu li ti to te kupaće!?

– Ma, ne te, one iz Milana!!!

Ne bude li Rošin u Splitu, možda se nađu na Braču. Arija je friškija, more je čišće, riba je oboritija, cvrčci žešće cvrče, a nije ni da dolje nema lijepo upropaštenih firmi koje su, zahvaljujući briljantnoj politici one neke vlade, otišli bogu na ispovijed. Jadrankamen, ako se smije predložiti, uopće nije daleko. Bacit na balote s nekim starim poklonikom, popit koju plemenitu butelju na kakvoj plemenitoj provi kakvog plemenitog broda, makar ga paparaci slikali k’o onomad dok je bumbio s Pavićem, uživat u komentarima prolaznika kako baš dobro izgleda, slikati s kojim Japancem koji će ga, nema sumnje, prepoznati. O, divote!!!

A onda Dubrovnik! Igre! Glumci, među njima i oni najhvaljeniji, makar da im glumački talent ni blizu nije njegovom. Dubrovnik u svom svom sjaju, makar da kćeri nekih drugih očeva na igrama glume.

Elem, to je ruta onako ugrubo. Dalo bi se tu još ponešto, recimo stati na ono malo cementa nasutog na obalu, gdje bi trebao niknuti pelješki most, obići koju galeriju tek da se vidi kako se slike Vlahe Bukovca ponašaju ovaj čas na tržištu, sresti kakvog žurnalistu, zašto ne i Novog lista, pa da se uzajamno pojadaju kako im taj Ježić baš i nije u životu trebao, a ako se može skočit i do Međugorja po kakav blagoslov, jer ako ga Messi treba, kako ga tek trebaju bivši igrači od formata!

Dok popularnost i šefu oporbe i šefu vladajućih polako i sigurno pada, taman da se čini kako ih više praktički ne voli nitko, samopouzdanje u onog tko slaže kofere raste. Blažena sutkinja koja je shvatila da Dalmatinac, pače Hrvat, bez mora ne može. Blažen pravosudni sustav, koji cijeni kad mu se kaže – umoran sam! Skoro godina sudovanja umorila bi i jačega, a di neće, kako pjesma veli, ovakvog karonju.

– Bravo, evo gaća! –

U petak 27. srpnja, dok se u Londonu bude palila olimpijska vatra, bivši naš premijer, doktor Ivo, sjest će u auto i krenuti na odmor. Odmorit će se da bi nam se vratio zdrave glave i oštroumne misli. Jer, odmor je potreban svakome, kako sadašnjima, tako i bivšima. U prtljažniku neće imati ni paštete ni punjenu papriku. Dotle nije došlo. Njemu je dovoljno da sa sobom nosi kupaće i ‘istinu’ kako u Hrvatskoj – eno kaže Vlada preko twittera -  svatko ima jednake šanse da svojim trudom, željom i radom postigne što želi.