Vrli saborski zastupnici otišli su na godišnji odmor, valjda štujući onu premijersku kako nema zdrava čovjeka, pa sve da je i ministar, bez desetak dana godišnjeg. Dobro, ovi neće dva tjedna na godišnji, nego skoro pa dva mjeseca, no nije ovo priča o tome, o tom saborskom radu i neradu. Nije, jer ako mene pitate, evo, zdrave pameti i pod punom odgovornošću velim – ovaj saziv je meni najdraži!

Uostalom, evo zašto, pa vi procijenite je li konstatacija na mjestu.

Elem, dan je bio baš gadan, vruć i prevruć, više za skapat nego za živjet, a svakako ne za radit. Ženama je još nekako, s onim minicama, kratkim suknjama, prozirnim hlačama što lepršaju uz tijelo, majicama na bretelice i golim leđima. Ma, muškarcima je ajme i kuku, jer ako si na funkciji, ne gine ti odijelo, ili kakav sako, a ako nisi, jedva da smiješ i tzv. trikvartače obući, one hlače što nisu ni kratke ni duge, nego kao da su ostale u amanet od starijeg i visočijeg brata. Trikvartače, ili ti gaće, odnosno hlače koje tako fino gaze po rubu odjevne konvencije.

– Dobar dan –

– Dobar dan –

– Ja bi na Odbor za informiranje –

– Hm…

– Odbor, HRT, ravnatelj i tako to. Kratko. Poslali dopis iz redakcije.

– Hm…

– Hm???

– Nećete u kratke hlače moći. Znate pravila. Ipak je ovo Sabor.

– Ma, kratko ću ja, samo Odbor, neće me nitko ni vidjeti.

– Žao mi je, ne mogu. Idemo do šefa, pa ako vas on pusti – zaključuje sve to čovjek na saborskoj porti.

On do šefa, a meni mrak na oči. Već vidim tekst koji bijesno piše o licemjerstvu, dvostrukim kriterijima, razlici između muškaraca i žena, zakeranju državne institucije koja misli da će preko dužine hlača popraviti svoj poljuljani ugled. Kad, eto ti šefa. Kaže, razumije on sve, i njemu nije baš jasno zašto gole noge ženske mogu, a muške ne mogu, ali pravilo je takvo. Evo su, nema koji dan, vratili i sinove nekih zastupnika.

– A i onaj koji je u redu bio prije vas, taman je od kuće došao nakon što se presvukao – kazuje.

I što sad!?

– Jedino da vam nađemo neke hlače – reče šef stražarske službe.

– U tuđe gaće ja ne idem – reče na prvu pripadnik sedme sile, spreman kukavički se povući s bojišta radije nego na sat vremena biti u tuđim hlačama.

Nekako mu se činilo mrvu ženskasto dijelit s nekim hlače, makar da im je vlasnik tip sa značkom na reveru, no još je više plašila posve realna mogućnost da donese majstor hlače, a on da ih zbog svog blagog viška kilograma ni zakopčati ne može. Bila bi bruka nadaleko. A, opet, zadatak je zadatak.

– Znate što, ajmo mi probat tako – reče novinar.

Šef straže ga taj tren odmjeri od glave do pete, pozove prvog do sebe i naredi mu: “Zovite Zagija!” Dok se Zagija tražilo, dva muškarca u zrelim godinama vrijeme su kratili, s čim drugim do li pričom o nogometu. Neće valjda pričat o krojevima i dezenima, ili o skidanju do mudanata, da bi se obuklo u hlače. Balun, to je muška spika. Moda, jok! U to evo i Zagija. Nosi hlače. Novinar ostade sam s hlačama. Pun skepse u njih ulazi. Kad ono, hlače idealne! Idealna im dužina, idealna im širina skoro, idealan kroj, čak se i modra tkanina na tren učinila nježnom i mekom. Idealne saborske hlače!

Kako je meštar od straže isprva ocijenio da su Zagijeve hlače moj broj, nikad mi neće biti posve jasno. Ali, zato mi je itekako jasno da je ući u saborske hlače lakše nego sam mislio. Zašto se, pak, čovjek u njima osjeća tako ugodno, to je već pitanje za psihologa. Pritom valja naglasiti da ona “obukao si se, mali, u široke gaće” ovdje ne vrijedi. Niti je Zagi širok, niti su to hlače kakvog potpredsjednika Sabora pa da se umisliš. Ovo su obične stražarske, ali ipak one koje dijele običan svijet u trikvartačama, od svijeta u kojem je dužina hlača važna. A kada je tako, onda je poželjeti prave saborske hlače lako i logično, one koje nosi čak i jedan Lesar, ili svi ti anonimni i bezlično mladi SDP-ovci, da HDZ-ovo društvo ne spominjemo. Pritom je kroj ponajmanje važan, ali je važno da se jutrom navlače zato jer si zastupnik. I tko se jednom saborskih hlača dočepa, taj se iz njih teško skida. Lakše se valjda cigareta ostavit.

– Evo, da vratim, ako se baš mora.

– Može, može samo se vi skinite – nije straža shvatila suptilan mig, a i tko bi to pred šefom pravdao.

Skidanje je trajalo koliko je god dugo moglo trajati, a da šef straže štogod ne posumnja. Skinuti ih da bi im se čovjek opet vratio, činilo se obvezom. Naći onog tko ih je krojio imperativom. Jer, ove saborske na štapu nikad ne završe. U ove se ulazi da bi se u njima ostalo.

Stvar je, dakle, duboko osobne naravi i ovaj saziv meni je dobar jer me je natjerao u tuđe hlače, makar na kratko. Osjećaj u svakom slučaju zanimljiv, a receptura primjenjiva i na široj društvenoj razini. Sat, dva u tuđim hlačama za što bolje razumijevanje među ljudima. Da se, primjerice, lakše shvati ta žarka želja da se zastupnikom bude, da se nikad bez gaća ne bi ostalo. Ljudski je to i kad posve besmisleno izgleda, onoliko koliko je ljudska bila želja stražara da pomognu nevoljniku u trikvartačama.