Sve je u balunu, svi smo u balunu, svi znamo sve o balunu i sve se da kazati balunom. E to je stanje kojeg ova nacija ponajviše voli.

Svega mi, za sve je kriv Ivo Iličević. Kako ga je selektor Bilić poslao s priprema doma, tako se javila potreba da se povuče koja paralela između nogometa i politike. Čudno je to nekako bilo, to da se Iličević ozljedi netom nakon što je notorni Zoran Mamić sazvao presicu, pa kazao kako je u Poljsku morao otići njegov pulen Vrsaljko, a ne tamo neki, recimo, Buljat. Ozljeda, pa presica, pa liječnici reprezentacije koji su odjednom ničim izazvani uvidjeli kako je ozljeda puno ozbiljnija nego se činilo. I ode Ivo! Možda je samo dojam, no baš su se nekako lijepo poklopile Mamićeve želje s odlukom selektora. I tako Ivo ode, a Vrsaljko dođe.

Ministrica Holy nije Ivo Iličević. Bogu fala. Ako ništa ne nose se isto, a i teško je baš vjerovati da je Ivo tako odan zagovornik čista okoliša, makar ga je pečalbarstvo jamačno naučilo da smeće u različite kante razvrstava. No, prvo je ministrica učinila ordinarnu budalaštinu žicajući posao za suprugu stranačkog kolege, onda je mejl kojim žica procurio van, a onda je premijer Zoran Milanović odlučio ministrici pokazati vrata.

Dojam je, baš se nekako dobro poklopilo, ta njena bandićevska želja da pomogne i ugodi supruzi stranačkog kolege, njegova razdražljivost prouzročena teškim uvjetima života u vili prijatelja mu Tedeschija, te ojađenost kojekakvih lobija pustim, makar namjerama, sada već bivše ministrice. I ode Holy, drug Zmajlović dođe, a ne ode premijer zbog nepromišljena odmora, makar bi to moralno čistunstvo što ga proklamira i takvi žrtvu podnijelo, ma koliko priča sa sukobom interesa i to smiješno darivanje do 500 kuna bila, zapravo, licemjerna.

Slučaj Iličević je, međutim i dakako, otvorio pitanje selekcije. Zašto Marko, a ne Janko, je li nam bok previše propusan, kojeg to igrača Bilić vodi samo da ga proda, a kojeg da mu igra. Mislim, neupitni su Modrić i Srna, a sve drugo je itekako podložno kritici.

Slučaj Holy je, međutim i dakako, otvorio pitanje selekcije. Zašto Marko, a ne Janko, tko je to recimo Vrdoljak, i tko je tu ministar samo zato jer ima pravu stranačku iskaznicu i ništa više. Mislim, neupitni su samo Čačić i Linić, dva igrača s kojima ne može pogriješiti i kada loše čine, a sve ostalo je podložno kritici. Jer, selektor je naš po ostalim pozicijama rasporedio društvo koje se najblaže rečeno na širokom terenu, terenu širem od Sabora i stranačkih prostorija, ne snalazi. I ne samo da je ekipa loše selektirana, nego je selektor zaboravio kako nam je liga loša, devastirana od nesretna prethodnika, jedva živa od svih skandala i namještenih prvenstava.

Još nas više, međutim, uništi činjenica da je selektor imao najmanje dvije godine da se pripremi za veliko natjecanje, da izmisli neke nove snage i od njih učini igrače, pa kad dođe trenutaka da znaju što im je činiti. Ali, avaj! Uvjeren kako je dovoljno posjesti recimo Holy u Sabor, jer će je Sabor učiniti dobrim političarom, selektor je zaribao. Mladost mu nije donijela ništa, stari vuci soliraju da je milina ako se već u startu nisu svega zasitili, a budućnost nam je beskrvni i opasno ambiciozni Bernardić. Taman da autoritet u selektora pati, a vjera u naroda i čim brže kopni.

E, da narod! Narod pune vjere i ufanja, spreman dati sve samo da vidi da su se njegovi puleni rastrčali poput zvijeri terenom. I dok su Bilićevi izabranici u utakmici s Ircima to i uspjeli, pa doveli sebe u situaciju da im sutra nitko ništa zamjeriti neće čak i da ispadnu, Milanovićevo društvo moglo je u prvih pola godine riješiti koješta, a nije riješilo ništa osim što je sebe dovelo u situacije da sutra mogu stvari okrenuti i na bolje, a da im nitko zato neće reći ni hvala.

Najgore je pri tom da su i oni, a i mi koji kibiciramo, potpuno zaboravili na činjenicu da iz busije vrebaju gelipteri kojima je od cijele igre stalo samo do toga da se vrate na mjesto svoga zločina. Jer, dok igra pati kud ćeš bolje prigode Karamarku i Hloverki nego da pričaju o moralu, poštenju, javnom servisu i zemlji kojom je do jučer, valjda, teklo mlijeko i podosta meda. 

Elem, Slaven Bilić odabrao je što je odabrao i napravit će što će napraviti, a onda otperjati put Moskve jer je tamo bolje. Zoran Milanović odabrao je što je odabrao i napravit će što će napraviti, a onda će ostati tu gdje jest jer bolje ne može. Narod će u oba slučaja proklinjati lošu domaću ligu i pitati se može li kako drugačije. Štimac? Lesar? Karamarko? Ako je to budućnost, ukinite i balun i državu!

Veliki Biće Mladinić propovijedao je vazda kako se prvenstva gube ili dobivaju, na onim malim utakmicama. Derbiji su samo dobar dekor. Premijer, za sada, tu naviku dobivanja malih utakmica nije stekao, dapače uredno ih zariba taman da bude miljama daleko od one alanfordovske – kaniš li pobijediti, ne smiješ izgubiti! Kani li, svega mu!? E, to je pitanje na koje bi valjalo čuti odgovora od selektora s Markova trga, jer ovom drugom se ionako od svekolikih obećanja usta osušiše! Dok odgovora ne dobijemo, i dok nam se umjesto odgovora guraju pod nos još mlađi i još neiskusniji poput novog holy-ministra, sve ostaje u balunu, štogod balunom smatrali.

Inače, jedna je pobjeda bila dovoljna da naslovnice vrište – možemo do kraja! Možemo, jamačno i hoćemo, makar nitko, na žalost, pojma nema gdje nam je kraj i što sa sobom nosi.