Milanka Opačić, Gordan Maras, Rajko Ostojić i Zlatko Komadina. Eto potpredsjednika! Eto junaka s kojima će neprikosnoveni predsjednik SDP-a – stranke koja ništa pametnije za slogan svoje izborne konvencije nije mogla smisliti doli sladunjavu, petparačku, ljubića vrijednu poručicu „Srce Dobrih Promjena“ – krojiti sudbinu svih nas. Komentatori su naoštrili pera pa kažu kako je izbor dokaz da Milanoviću ne prolazi baš sva ta samovlada, kako je Milanak Opačić jedina njegova uzdanica koju je uspio ugurati među potpredsjednike, kako je zagrebačka ćelija porazila sve one druge poput splitske i riječke jer su lobirali kako valja. Jedni vide demokraciju na djelu, drugi čak i početak kraja aktualnog predsjednika. A obična čovjek, onaj koji sa strane motri sva ta sijela, vidi tek kako je politika posebno neko zanimanje u kojem važe posve neka druga pravila. Obična čovjek zapravo sada zna, da se cijeloga života trebao spremati samo za jedno zanimanje, za najbolji posao na svijetu, za stolicu župana!  

E, da, njegovo ime je Zlatko Komadina, a njegova prva izjava, dana u mikrofon javnog servisa nakon izborne trijumfa, je ona  kako su delegati nagradili rad i rada rezultate. Rad i rezultate!? Komadina se garant ne sjeća, ali autor ovog teksta pamti dane od Županijskog doma Sabora. Komadina je sjedio tu negdje, prvi ili drugi red do ulaznih vrata u malu sabornicu. Valjda pokislo lice i jednako „uzbudljivi“ nastupi kao i danas, sve je što se pamti. Čak je i doajenu našeg žurnalizma, gospodinu Josipu Šmitu, čovjeku koji je odslušao valjda mali milijun sjednica CK SKH i CK SKJ, to što je kazivao Komadina bilo, činilo se, samo dosadno. Istinabog, kraj velikana poput Hrvoja Šošića lako je bilo biti cool, uravnotežen, ali da se zapamtilo išta i nije. A bilo je i to doba „rada i rezultata“. I već tada dalo se naslutiti kako će ovaj čovjek napraviti karijeru kakvu svaki političar u nas samo poželjeti može. Ne zamjeri se i budi blizu vrha, ne iskači i odradi unutarstranačke poslove, djeluj lokalno da bi te voljeli globalno i imaju smrknuto lice trudbenika. 

Sve je bilo k’o po špagici, osim onog nesretnog trenutka kada se županu učinilo da ima i mrvu više, pa je prihvatio biti ministar! I eto ti zla, puno posla a nikakva čast, iscrpljenost, neshvaćenost, breme preveliko i valjda prvi ministar ikada koji je shvatio da mu je bolje odstupiti. Da mu je bolje biti župan nego ministar. U bijelom svijetu takav potez jamačno bi urodio političkim odumiranjem. No, ovo je neki drugi svijeta. Ovdje je onaj koji nije želio biti ministar kad je lakše biti župan, elegantno prošao među potpredsjednike najjače stranke u nas. Kako, svega mu, a bome i zašto!?

Da bi se to detektiralo, valja se, međutim, malo vratiti na izabrane. Na Milanku Opačić koja je s faksa došla na posao i to ravno u stranku na čija je vrata prvo naletjela. To, dakako, valja honorirati, pogotovo kad glasa tijelu u kojem je ohoho onih koji su na isti način postali dio Srca Dobrih Promjena. Na Gordana Marasa koji je jedva prihvatio šefovanje Ministarstvom poduzetništva, kad mu već nisu ispunili dječački san da bude ministrom financija. Na Rajko Ostojića, čovjeka koji je u ovo malo mjeseci stigao obećati najviše toga, skoro k’o Jovanović, i ne realizirati ništa!

Netko je lucidno primjetio kako je ova ekipa SDP-ova krajnje opasno društvo, ne zato što će, poput prethodnika HDZ-ovih,  novčane neke tokove skrenuti i svoj džep. Ovi su opasni, jer da im ponudiš voziti i raketu, svi bi se trgali da to prihvate makar da je nikad nisu izbliza vidjeli, a kamo li naučili voziti. Lako je stoga moguće da je Komadina izabran od strane onih kojima raketi ne daju blizu, pa isfrustrirani daju glas onome koji bi odbio voziti raketu i to zato jer mu se voziti ne da. Ovo je stranka u kojoj se društvo trag za svaku funkciju, pa je možda samo valjalo honorirati onog koji to ne radi, makar to bilo samo zato što zadatak komplicirano izgleda. 

Ili je to razlog, ili je razlog gola istina da SDP-ovci koji ‘rade’ iza sebe samu štetu ostavljaju, pa je honorirati valjalo filozofiju koja teži tome da ne učini ništa kako ne bi štetila ništa. Grunfovski rečeno, tko ne radi taj i ne griješi, a vremena su taman takva da to valja cijeniti. Treće nema, ali ima saznanja da je najpametnije u životu biti – župan.

Neki će analitičari, doduše kazati, kako je presudila drčnost stare garde koja je ovime poručila Milanoviću da još u njima ima vatre i da ne može sve sam i kako hoće. Koliko je, međutim, takvima zaludu uvjerenje da išta od njihovih poteza dopire do Milanovićevih ušiju, pokazao je već dan poslije. Autističan kakav jest, čovjek koji živi u uvjerenju da javnosti ne mora objašnjavati ništa, digao je slušalicu telefona, nazvao guvernera Rohatinskog i objavio mu da je njihova veza pukla. Zašto, tko je koga prevario, iznevjerio, okrenuo leđa, izdao zavjete, ne zna se. U doba kad ni klinci svoje veze ne prekidaju telefonom, premijer je odradio sve bez ikakvog objašnjenja, priuštivši pri tom sebi neobjašnjiv komunikacijski, PR-ovski gaf da Rohatinski bude taj koji će o rastanku obavijestiti javnost. Čudi samo da veza nije pukla preko twittera ili fejsa, ali i za to je, vjerojatno, kriv Rohatinski.

A što pedala guverneru znači i tko je novi guverner, nije ni važno, kao što nije bitno nijedno kadrovsko glavinjanje vladajućih na kojem god nivou hoćete. Jer, onih u SDP-u koji bi vozili i raketu makar da ne znaju kako izgleda, ima koliko hoćete, od vrha do dna, dok je onaj koji bi to elegantno odbio jer mu je preteško, samo jedan – Komadina! I zato je pravo da je i on potpredsjednik!