Lako je s premijerom. Odnošaj je to, nas i njega, unaprijed zadan i striktno omeđen zadanim gabaritima. On je gore, mi dolje, on progovara malo i rijetko, a kad progovori, znaš unaprijed da će biti neka mudrost, može i na latinskom.

On naokolo sa sobom nosi lidersku nonšalanciju i europejske manire, njemu, na koncu, Prvi Potpredsjednik na sjednici Vlade otvara bocu s vodom, možda slučajno, a možda zato jer su mu PR-ovci šapnuli da se i tako pokazuje tko je prvi među prvima.

Elem, hoćeš li ga voljet, uglavnom nema veze s tim koliko se često pojavljuje među pukom, jer da je to ključ, malo tko bi znao i da je živ. Više je to unaprijed određeno bojom stranačkog dresa što ga štujete, taman da s premijerom problema nema. Ili je naš, ili je njihov, barem dok ne učini nešto epohalno pa da bude svima mio, ili zreo za micanje. 

Dakle, lako nama s premijerom, ali ajme je nama s premijerovom suprugom!

Sanja Musić Milanović! Ta lijepa žena ima, odnosno, pokazuje, sve ono što njen suprug, premijer, za sada ne pokazuje.

U javnosti je zadnje vrijeme ima više nego predsjednika Vlade, kad se pred kamerama pojavi, odlučnija je nego li Čačić i Linić zajedno, a žestina kojom navaljuje na probleme, odlučna da ih riješi, vrijedna je svakog (straho)poštovanja. Jedino što koliko, toliko baštini sa suprugom, kad je javno djelovanje u pitanju, jest potpuna nebriga glede toga hoće li je puk voljeti ili ne. Jer da joj je želja svidjeti se, a ne biti prosvjetiteljicom, vraga bi crnog udarila tamo gdje je ovaj narod do jučer mislio da je najjači – po debljini!   

Otvoriš novinu, eto ti je kako zbori – debljina je bolest. Upališ radio ili televiziju, eto je opet kako kazuje – debljina je bolest! Legneš navečer puna trbuha u postelju, onako kako su te učili da valja, i čini ti se kako vjetar u krošnjama jezovito pjevuši – debljina je bolest! Bolest!?

U zemlji u kojoj je pivski trbuščić opjevan, a višak kila valjda jedini višak kojeg je prosječan neki Hrvat u stanju sebi priskrbiti, eto ti premijerove supruge, da nas poduči kako smo, ne ružni, nego bolesni!

Janjetina s ražnja, gradele, kotlovina, divljač, lešo, slatko-slano, soparnik, šurlice, gulaš, pršut, tripice, sir ovakav i onakav, Bourdain koji se u svemu tome davi, vinska scena koja bi trebala privući svakovrsne turiste, znanje koje se stječe s godinama, i trbušina koja svjedoči da smo znanje upili i da smo ga spremni ostaviti potomstvu, višak kila kao ponos i dika! Svega bi se sad trebalo odreći!?

Zbog zdravlja, dakako, makar autor ovog teksta pamti kako se zdravlje onomad posve drugačije mjerilo, i kako mu je svojedobno Duje Marasović za nabrekle obraze ojađene pubertetskim crvenilom kazao, manirom iskusnog dermatologa, da su divota, i da ga svaka majka treba poželjet za zeta. Pa što sad ne valja!?

–  Eto ti ga na! Više se ni počešljat ne mogu k’o čovjek. Čim se vidim u ogledalu, čini mi se, evo ga, bolesnik - 

– A, kao, nisi bolestan!?

I tad krene polemika, rat u kojem se pobjednik zna unaprijed, jer dok ona jaše osokoljena zborovanjem premijerove supruge, onaj s viškom kilograma ostaje sam na brisanom prostoru, nezaštićen od bilo koga, od bilo koje opcije, pa i one političke.

– Premijer će zato živjet sto godina, svoj će kredit on isplatit, a ti nećeš jer će te prije toga strefit srce!

I eto nas! Eto nas na žitaricama, smeđem šećeru, povrću, lešo ribi, jogurtu bez masnoće i prirodnim sokićima.

Eto nas do vječne istine kako iza svakog uspješnog čovjeka stoji žena. Sanja Musić Milanović ima sve što premijer samo što nije pokazao, liderske neke crte, fanatičnu odlučnost da se obračuna sa svakim kilogramom viška zbog kojeg ova nacija živi kraće i živi nekvalitetnije.

Za nadat se je samo da debeljuškasto glasačko tijelo neće zbog toga svoj glas na nekim novim izborima dati onima koji protiv masnog i slatkog nemaju ništa protiv. Jer, pogriješiti je lako, kad ti, s jedne strane, stoji žena koja veli kako je debljina bolest, s druge pak lanac trgovina koji za ovu sezonu nudi jeftine kupaće gaće koje kao modni detalj na sebi nude prišiven i otvarač za boce, taman da svaki lola svaku ljepoticu može impresionirati cjelodnevnom spremnošću da pred njenim očima otvori bilo radler, bilo zidarušu vulgaris.

Dan kad će ova zemlja udariti ekstra porez na kupaće gaće koje slave otvarač za boce, bit će dan kad će ova zemlja i definitivno ući u zajednicu uređenih država. I koliko god da se tada premijer bude smješkao, pobjeda će, zapravo, biti njena.

Jer je, čim se ukazala prilika, u bitku ušla beskompromisno. Jer je u startu bila konkretnija od, recimo, ministrice koja naivno vjeruje da će svijet spasiti nametom na plastične vrećice. Jer je rekla popu pop, a bobu bob, bez manistre i suvog mesa.

Jer je, za razliku od supruga, u startu zaslužila bećarac: „Ej, nacijo, da bi bila tanja, pomoć će ti Milanović Sanja!“