Repriza “Naše male klinike“, pitaj svevišnjeg koja po redu. Malica gleda. Mater bi joj zabranila, ali kako ćeš, kad je serija, kako mala kaže, hit u razredu. A u našu malu kliniku baš ušetao potencijalni investitor. Gospodin Smrduči!

– Tata, što je to investitor?

Sekunda je valjda nedostajala da tata kaže kako je investitor p…, da mu m… j… i tako sve nešto u tonu od točkica. No, razum je prevladao.

– Investitor je onaj koji je spreman uložiti neke novce u nešto, pa da se to nešto ….

– Dobro, dobro – prekine ćaću malica u startu, ne bi li se brzo vratila bitnom, gospodinu Zadri dakako.

Nije joj zanimljivo to s investitorima.

Malo je u nje godina, pa ne kuži koliko je u nas daleko ta priča s investitorima, sumnjivim investicijama i svakakvim investitorima i još gorim lobiranjima, devalvacijom investiranja kao takvog, baš kao i priča o bezumnom glorificiranju svakog za kog se čini da pod miškom nosi kofer pun zelenih novčanica. Zato je predsjednik naš velik. On kuži.

Subota, čini mi se. Predsjednik je ranim jutrom u akciji. Čišćenja okoliša. Čisti ga posve skockan, odjeven u odijelo.  Samo je ministrica od čišćenja zvana Holy bila bizarnije odjevena za nošenje škovaca naokolo. Veliki puni tak, velike naočale za sunce, i da ne bi žutih gumenih rukavica, reklo bi se modni piknik, a ne šljaka. E pa, predsjednik može bolje – u odijelu. Navečer je pak skočio u studio HRT-ova realitija sa zborovima. U zemlji smješka gdje cvate tisuću cvjetova i nema predsjednik što, nego kao veliki zaljubljenik glazbe i nameta što uz glazbu idu, u studio posrnule televizije da posluša zborove kako pjevaju. Mogao je, doduše, gledati to i od kuće, ali tko bi onda znao da su i zborovi, ZAMP-a mu, u njegovu brižnom fokusu.

A tu negdje između smeća i zbora, predsjednik je stigao prozboriti koju za HTV, pa među ostalim kazati – moramo investitorima olakšati ulaganja, ali i država mora ostati socijalna! Moramo, dakle, i prdnuti i stisnuti, dakako.

Stav čvrst, nepokolebljiv, jasan i transparentan, državnički skroz, koji pade poput zdrava sjemena na plodno nam tlo.

Jer, ovo je i zemlja u kojoj ne možeš gdje hoćeš obući na sebe majicu “Srđ je naš”. Na možeš tako, a kamoli naglas, reći da ne bi golf terene i luksuzne apartmane tamo gdje im nije mjesto. Ne smiješ misliti svojom glavom, a kamoli biti civilni aktivist, a pogotovo ne možeš svojim antipoduzetničkim otrovom dojiti poznate pjevače kao što su djelatnici TBF-a, koji valjda ne znaju ništa nego oblačiti na sebe što god im se od propagandna materijala dade. Tko misli da to sve spomenuto može, neprijatelj je svake investicije i zaštitari će mu ruku zavrnuti kako su to učinili Slavenu Tolju.Ovo je, također i zemlja u kojoj župan Ivan Jakovčić kreše sve po spisku konzervatorima, kad se samo usude veliku investiciju staviti u istu rečenicu s poviješću, arheologijom, zaštitom, kulturom, baštinom. Jedina naša baština je zdrav kapital, kakvo god mu ime bilo, može i Končar. A kulturnjaci su mafijaši, linguze poput aktivista koji nikada ni dana nisu radili kako spada, banda koja živi na grbači društva i sve tako i tome slično. Skoro da se na tren učini da čovjek priča o ekipi iz Vlade.

Samo, ovo je i zemlja gdje vrhunski poduzetnici poput Keruma dođu do zida – bukvalno – pa onda te gole zidove prodaju drugom poduzetniku kojem je Kerumov životopis uzor. Može Tomy, Može opet Končar, može štogod.

A ovo je i zemlja u kojoj je ex ministar za privlačenje investicija, dakle investitora svake vrste, izgradio sebi spomen zgradu pa je digao u visi makar koji metar izvan zadanog i dozvolama napisanog. Jer, to je u nas poduzetništvo uglavnom, barem ovo koje se promovira, ono što ga je sam vrh odavna ozakonio. Da je poštenije, ne bi valjalo i bilo bi najblaže rečeno sumnjivo.

Na kraju dođeš do toga da i nisu krivi investitori što se u nas slabo investira. Nisu krivi oni što nas se klone zato jer su nespremni na zidanje izvan gabarita, gradnju mimo konzervatora, asfaltiranje mimo lokalnih interesa i raspoloženja lokalnog življa, poslovanje koje je toliko transparentno koliko i Mladen Barišić dok nosi puste milijune što Thompsonu stižu iz Latinske Amerike. Da bar, ako ništa, imaju kakvog “tolja“ za izlupat, još bi nekako, ali ovako, kuku i ajme nama s investicijama.

– Tata, što je to investitor!?

– Evo ti Čačić, pa neka ti objasni – visjela je poslanica na rubu usana i to na ruskom.

Na sreću, dijete je brzo shvatilo kako je investiranje njenog vremena u definiranje nečeg što se u nas definiralo nikad nije, zapravo gubitak vremena. Sva je sreća što je dovoljno malo u nje godina pa još uvijek ne kuži kako joj je sve pred nosom. Jer, potencijalni investitor Smrduči taman je sreo ravnateljicu naše male klinike Grosipićku. Ne bi bolje i ilustrativnije ni da je dokumentarac, a ne sitcom vulgaris!