Nije to recept od jučer. Star je koliko je i muškog svijeta. Minuciozna taktika, upornost prije svega, te hinjenje svekolika interesa, kao i posvemašnjeg manjka talenta da se išta učini kako valja – u pravilu dovedu do željena rezultata.

Ona je, na koncu, danas ta koja plaća račune, skrbi o garancijama kućanskih uređaja, popravlja uređaje, pazi kad je kojem djetetu u rodbini i susjedstvu rođendan, bilježi stanje na vodomjeru, brojilu i tako redom, dok je on onaj koji se u sve to skupa ne petlja, koji brine svoju mušku brigu o tv rasporedu, i koji duboko uzdiše kad god mora obaviti nešto tako ‘banalno’ kao što je dizanje uputnice kod doktora opće prakse.

No, gledano izvana, on svejedno figurira kao glava obitelji, jer to je, eto, u nas tako. Pa sjedi na vrhu stola kad su velika obiteljska okupljanja posrijedi, njega se pita koje se vino toči jer to spada u ono malo stvari koje ga koliko-toliko interesiraju, on je zaslužan ako mala obitelj izgleda zdravo i uzorno, toliko da ga učiteljice obožavaju vidjeti na informacijama. U najkraćem, ona odrađuje posao, a on je maneken. I svima je to normalno.

Možda je, eto, za sve kriv poredak što se od doma u nas, u pravilu, nosi. Premijer nam je takav kakav je. A to znači da ga teško može zainteresirati „banalnost“ poput stečaja i propasti radništva, još manje poskupljenje goriva i svega što to sa sobom vuče, da činjenicu o ono malo sisačke industrije koja ne radi jer nema plina, i ne spominjemo.

Balkanska su to posla, posla koje premijeru, čiji je uzor bijeli svijet, jednostavno nisu pred očima. To će odraditi netko drugi, ako će uopće.

On će zato, makar da je i mlako, rješavati vječna pitanja poput antifašizma i fašizma, dizati svoj mangupski imidž tako što će ljutu protivnicu slati u Bleiburg da njoj, a ne njemu tamo zvižde, držati bukvice očinske ministrima kad pretjeraju s retorikom, smišljati u svom kabinetu od jutra do sutra latinske sentence kojima će udobrovoljiti narod. Ako baš sve ode k vragu, uključit će se on, ali muka je to, jer kud god da kreneš, stigneš ili do toga da ova zemlja nema para nizašto, ili do toga da ova zemlja nema valjanog čovjeka nizašto.

Ni za HRT ne možeš naći pravu personu koja će zaustaviti korupciju i dati nam pravi javni sadržaj, a gdje ćeš onda nać’ čovjeka za neka važnija poduzeća. Zato premijeru, baš kao i našem junaku s početka priče, ne preostaje ništa drugo nego da se bavi svojim malim, uskim predmetom interesa, dok „ona“ odrađuje posao. Ona, da je ima.

Ima zato taktike! A taktika je ta da napišeš makar kakav zakon, zakonski prijedlog, ideju običnu na komad karte, gurneš kartu u javnost, pričekaš da ta javnost grakne i kaže što tu ne valja, a onda se posipaš pepelom po glavi i napraviš kako narod hoće. Ajde što se čekalo glas javnosti prije nego se odlučilo zabraniti skup fašista, ali što reći kad Vladi treba javnost da joj kaže kako je različito vrednovanje olimpijskog odličja u paraolimpijaca i olimpijaca nakaradno.

Ništa. Jer, stari je to recept, star koliko je muškog roda, koji propisuje da svako toliko on, k’o fol, iskaže inicijativu, ali taman takvu da mu ona u čas pomirljivo poruči: „Pusti, ja ću platit račune, da ti ne uprskaš.“    

Elem, lako li je tako i biti muško i biti premijer!

A onda je pred suca Županijskog suda u Zagrebu u društvo jednako optužene mu stranke kojoj je bio na čelu, sjeo bivši muškarac-premijer. U njega je taktika bila drugačija. Taj se miješao u sve i muzao od svakog. Milijune. S kompanjonima pod ruku, koji sada u sudnicu ulaze premećući krunicu u rukama. Pa smo sretni, jer više nismo hrpa naivaca i jer zakon vrijedi za sve. I zato se i čini – odabrali smo boljeg.

Samo, čini se i to da još nismo dočekali pravog.

Njega valjda valja odgojiti od malena, prvo da nauči skinuti dio obveza s grbače bolje polovice, a onda da se malo i okrene oko sebe pa baci pogled mrvu dalje od malog ekrana i velikih iluzija koje se da opjevati i na latinski. Možda tada shvati da nakon izbora tek slijedi prava bitka za koju će se umjesto lakmus zakona koje mu u konačnici dorađuje javnost, u svijet slati pravi državnički potezi iza kojih stoji i lik i djelo, a ne samo odijelo.

K vragu, birali smo ga da nudi rješenja i kad se rješenja čine nemogućima. Jedan fikusić, onaj na Pantovčaku, okružen s milijun savjetnika, ionako imamo. Drugi još ima šanse da se u epizodistu takve vrste, posve, ne pretvori.

Kako on, tako i nezainteresirano mu partijsko društvo kojeg marno instalira gdje stigne da mandat makar prostatira, dok drugi plaćaju račune.