Bome, bio je ovo vikend za nervozno, domoljubno grickanje nokata. Od strepnje. Počelo je još tamo u petak kada su televizijski novinari za dodjele nagrada Hrvatske turističke zajednice navalili na sirotog ministra turizma Damira Bajsa sa samo jednim krucijalnim pitanjem-konstatacijom “idete na Zrće”? On se sve nešto meškoljio, ne znaš je li mu drago ili mrsko što će i na Zrće poći, a u njih osmijeh k’o u hijena jer sve vjeruju sada će se lola skinuti u kupaće, pa baciti naglavce u pjenu i međ’ ljepotice. Samo im kadar pred očima.

Kud će siroti na Zrće, sve je što je po objavi ministrovih nakana mogao promisliti kakav dobronamjeran svijet. Kud će na Zrće kad još uvijek, nakon svih ovih godina, ima tremu kad stane pred TV kamere, pa se poput djeteta trudi ako treba i stoput ponoviti izjavu samo da izgleda kako bog zapovijeda.

Pa, što se ne vidi da nije čovjek od plesa. I da neće u pjenu. I da neće skakutati u kupaćim gaćicama. I da nema trbušnjake koji traže promociju, već im je i sunčanje dostatno.

Okanite se, svega vam, samo što normalna čeljad zavapila nije prije nego je poslala peticiju premijerki da spriječi svog ministra u ostvarenju bezumna nauma. Kad, eto ti pitanja novinarskog: “Hoćete li i zaplesti na tehno?” A on spremno odgovara: “Zašto ne. Tehno glazba je ona koju ponekad i ja slušam. Radija to puštaju”. Ha, koji majstor. Ti ga žali, a on daje odgovore taman takve da ako bude sreće plesati neće, a ako bude ljute potrebe i može. Sve za turizam!

Ministar je bio baš tamo gdje treba, a za očekivati je da će se, kad recimo procvjeta i avanturistički turizam, spustiti u kakvu jamu, baciti iz aviončića padobranom i zaroniti na dah jedno sto metara duboko. Uz zvuke tehna. Da bude hodajuća reklama svoga resora, a opet da je decentan onako kako Hrvatskoj seljačkoj stranci i dolikuje. I zato ne dirajte Bajsa. On se bar samo svog sektora drži! On je samo u pravo vrijeme, na pravom mjestu, ljeti pogotovo, kako i dolikuje.

Nije se, eto za Bajsa trebalo ni bojati. Možda izgleda k’o veliki, plišani ljubimac, ali je u biti veliki to rutiner. Tu se ishod zapravo unaprijed znao. S hipnozom je zato drugačije. Tu se ishod nikada ne zna. Moraš bit junak da se tome podaš. A ministar poljoprivrede i premijerkina ako ne desna, ono barem lijeva ruka, Petar Čobanković učinio je baš to.

Hoće li prestati pušiti, ili neće!? Hoće li svevišnji biti milostiv, a terapeut majstor!? Hoće li nakon koje seanse baciti otrov u trnje kraj puta!? Hoće li imati snage prvo prestati pušiti, a onda jesti samo lešo uz obvezatno jutarnje vježbanje i tako postati uzor i zvijezda vodilja svima nama koji pušimo, ne vježbamo i imamo blagi, ali ipak, višak kilograma!? Hoće li postati zdraviji čovjek!? Kad ne može drugačije, neka je hipnoza.

Samo, čast muškarcima, ma žena je u nas izmislila tu vještinu da se bude gdje se njoj čini da treba biti i kad se normalnom čeljadetu čini da ne treba uopće. Oni su možda i bili u pravo vrijeme na pravo mjestu jednom u životu, ali je ona zato uvijek u svakom trenu na pravom mjestu. Spoznalo je to ljudstvo otoka Brača, pa joj to i reklo čim se spustila među njih onako od požara iznurene i jadne, s palube broda Sveti Mihovil. Vi ste uvijek na pravom mjestu, kazali su joj.

A ona je bila sva u bijelom. Bijelom je bojom prkosila dimu i čađi, vatri, katastrofi. Bila je stamena kano klisurine i dok je odbijala onaj netom spržen ćevap. To je za gasitelje, kazala je majčinski iskreno. Pritom je obećala štošta, recimo pomoć proračunsku. A onda su se svi slikali. Neki su i plakali, recimo gospođa Magdalena koja je plakala od sreće zbog Kosorice i od tuge što je sve izgorjelo. Bračko ukazanje bilo je i više nego na mjestu. Ona je i opet bila tamo gdje je trebalo biti.

Sudeći prema SMS-ovima što su su ukazivali po dnu ekrana u sat vremena nije rekao ništa, makar je govorio stalno. On misli da ne treba reći ništa i da može biti na krivom mjestu i da onaj koji je na pravom mjestu šanse nema. Da je bio na Zrću, opožarenom Braču ili hipnozi bilo bi mu pametnije, pri čemu valja naglasiti da Aco Stanković za ništa nije kriv. On svoj posao radi kako valja. Studeni je doduše još daleko, ali se i od samog spomena na studeni čovjek može ovaj tren uredno smrznuti.

Kad vidiš samo gdje je tko ovaj vikend i zašto bio, iskidati papirić pred škrabicom na glasačkom mjestu čini se tako lako. A onda zna se, pobjeđuje onaj tko u isto vrijeme zna biti na više različitih mjesta. Onaj zbog kog se plače i kad ti sve izgori!

A nekako u isto ovo doba radnici kaštelanskog Adrichema blokirali su na tren kaštelansku cestu ne bi li podsjetili kako sto godina plaću primili nisu. Ministra koji voli tehno nije bilo makar cesta turistički itekako bila važna, ni onog koji se liječi hipnozom nije bilo makar u poljima oko ceste crljenak rastao, a ni dame u bijelom ne bi da im podari osmijeh i nadu makar im život odavna liči na katastrofu. Ali je zato bilo nervoznih sugrađana da im jebu majku, jer će zbog njih zakasniti na posao. Stići, pa biti u pravo vrijeme na pravom mjesto, imperativ je modernog nam doba. Zgaziti usput koga, tek je nužno zlo.