Gospođa Ivana Novu je godinu dočekala u vojarni petrinjskoj. Kad su je prije koji dan pitali kakva će biti ta nova 2021., ona je rezignirano rekla: »Ista k’o i ova.« Valjda ipak neće. Morali bismo moći bolje, svemu usprkos. Moralo bi biti da i dalje vrijedi onaj stih koji kaže kako Nove godine dolaze u pravi čas za nas
Bilo je to prije desetak dana. Pravila tvrtke nalažu da se sav godišnji odmor potroši u tekućoj godini. Nije bilo druge nego na odmor, iako činjenica bila da se malo što gluplje čini od godišnjeg u doba korone.
Putovati ne možeš, doma biti jedva da više možeš, kafane ne rade, u kazalište i kino se ide pod maskama. Bar je urednica bila zadovoljna odabranim terminom godišnjeg, jer će samo jedan vikend novinski prostor ostati nepokriven kolumnom. A po povratku tema laka; što nas čeka u 2021!
Nije baš da je isto kao zadaćnica na temu jeseni što je došla u naš grad, uvijek nanovo i nepogrešivo, ali recept je jednako star i prokušan.
Uzmeš malo politike koje je u nas ionako posve predvidljiva, pa kreneš malo s ekonomijom koju ionako ništa ne mrda s mjesta godinama, takneš se sporta jer i tu je podosta toga zadano koliko god da su predivne rukometašice dobrano zadanost dovele u pitanje svojim čudesnim uspjehom, čak bi se i s vremenskom prognozom tko odvažniji znao poigrati jer, kako rekosmo, i jesen i zima i ljeto i proljeće uvijek jednostavno dođu i odu.
Tako je i lako je kad godine gaze normalnim ritmom. Ma, poslije godine što se odazivala na 2020 pisati o ovoj što dolazi mazohistički je zahvat što nosi opipljivu bol. Jer, ako nas je išta sad već prošla godina naučila, onda nas je naučila da su nam predviđanja, planovi, snovi i projekcije za neku stvar.
Možda će, a možda neće
Zadatak je ipak zadatak. Tih desetak dana godišnjeg bilo je sasvim dovoljno da se iz ormara izvuče grah podoban za gatanje, ulašti kristalna kugla, izvade iz omota karte što proriču sudbu, skuha dovoljno turske kave da ima dovoljno taloga da se iz njega čita budućnost.
Konzultirali su se dakako i vrh vrhovni autoriteti poput babe Vange. Ona tako predvidi da će u sljedećoj godini biti nađen lijek za rak. Možda je, lijepo bi bilo da je, pogriješila sitno pa će lijek što će ga izumiti da liječi rak liječiti i COVID.
Inače, kazuje najpoznatija proročica u ovim krajevima i da će nam benzin pojeftiniti, vlakovi letjeti, ma ako to u svijetu i bude do nas dogodine garant neće. I da, konačno ćemo dočekati te vanzemaljce, iako je, kakve smo sreće, upitno kakve će volje ti mali zeleni biti kad siđu među nas.
U tim nekim gabaritima kreće se svako gatanje. Sva je to stvar osobne perspektive; ljubav ovakva i onakva, sreća kakvu kuješ sam po mjesecu valjda, posao, brak, djeca. Uvijek će ista karta različitim ljudima sugerirati različito, pa će čaša nekom biti polupuna, a drugom poluprazna, iako isti as tref bio u igri.
Jedino što je solidnije od piramida jest da će ovom zemljom i dogodine vladati HDZ i u Saboru sjediti čudan neki svijet svake vrste, da će lokalni izbori što dolaze samo na papiru garantirati uzbuđenje da bi na koncu tek gdjekud niknu gdjekoji začudan lokalni šerif, a to hoće li HDZ-u za vratom puhati SDP ili netko drugo običnom svijetu najčešće i ne nosi neku krucijalnu razliku.
Možda ćemo i dogodine imati euro za valutu a možda još nećemo, možda će Vatreni učiniti čuda na Europskom prvenstvu a možda neće, možda će turistička sezona biti i opet ona stara što lude novce nosi a možda neće, možda će, i neka će, Mate Rimac izmisliti najbolji automobil na svijetu da možemo unisono uspjeh njegov doživjeti svojim kao da smo i mi bar vijak ugradili u čudo od vozila.
Možda hoće… A možda i neće… Sigurno je samo to da je, kako to odnedavno mantra premijer, sljedećih šest mjeseci ključno.
Pouke iz 2020.
Ako niste od onih što vjeruju da je zemlja ravna ploča, onih što ne dvoje da nam čipovi ne ginu kako bi naše male živote pomno pratile neke velike face, sve su se želje za Novu slile u onu da virus mine.
O, kako bi lijepo bilo imati godinu koja će nesretno novo normalno vratiti na staro, dokinuti maske, vratiti u igru iskren zagrljaj, dati nam da se rukujemo, ljubimo, plešemo, dotičemo u prolazu, šapućemo jedni drugima nešto na uho, navijamo, guramo po dućanima, veselimo u kinima i kazalištima, ako se mora i zakašljemo javno bez straha da će nas zbog toga mrko gledati sto pari očiju.
Sljedećih šest mjeseci je ključno. Može li manje, dva, tri!? Može li brže to cijepljenje, pa da konačno s veseljem priznamo da smo krdo, sretno zadovoljno i imuno. Samo, tko to može predvidjeti.
Ako nas je išta 2020. naučila onda nas je naučila da predviđanja nemaju smisla. Može se samo željeti, željeti isto što je zaželio netko na društvenim mrežama u praskozorje Nove 2021. da za godinu dana na istom mjestu i u istom broju čestitamo jedni drugima ulazak u Novu 2022.
Ostati živ, ostati zdrav, ne ostati bez posla, kadikad se imati zašto nasmijati, čuvati prijatelje svoje kao zjenicu oka, raditi na dobrobit opću jer to nosi i dobrobit osobnu, to je to. Sve preko toga ne čini se mudro.
A onda je tu negdje na izmaku godine od horora, tu negdje kad smo se osokolili činjenicom da cjepivo možda znači spas, tu negdje kad smo prihvatili čak i tih šest mjeseci koji su ključni, školu na daljinu, konfuzan Stožer, krutu politiku i koješta drugo, jednostavno grunulo.
Mare živi u Zagrebu, a rodom je iz Siska. Tamo su joj majka, sestra, braća. Kad je grunulo kod Petrinje, osjetilo se dobrano i u njenom zagrebačkom stanu. Ona je tad sjela u automobil i jednostavno se vozila.
U nekom trenu shvatila je da je do Samobora došla. Majci joj je stan taman tako nastradao da ne zna je li joj u njemu biti ili nije, hoće li se srušiti s nekim novim podrhtavanjem tla ili neće.
Majci joj je taman toliko godina da nema snage nanovo počinjati po treći put u životu. Pa je Maru ulovila tuga. Pa je shvatila da ima nešto u onoj kako svaki dan treba živjeti kao da sutra ne postoji i u isto vrijeme željeti to sutra da se i opet živi punim plućima.
Pored Gline su Majske Poljane. Onaj tko je smišljao ime nije mogao smisliti poetičnije. A onda je potres odnio pet života. Na ruševinama krhotine, predmeti koji pričaju priču o jednoj ljubavi za fotografijom, o vještini lakiranja automobila, o znanju električarskom, o medu što se vrca, o harmonici koja se svira, o unucima koji su se tu igrali s plastičnim usisavačem dječjim i plišanim medom.
Samo lijepa riječ
U Petrinji u kuću iz koje je jedva pobjegla gleda suznim očima jedna Slađana. Kad je, i ako je, pitate kako joj možete pomoći, ona potiho i sramežljivo veli: »Kažite mi neku lijepu riječ.«
Samo jedna lijepa riječ… Jedna lijepa riječ i uređena država u kojoj će se znati tko što radi, a ne da nam je strogo stranački najpreče pa da nam vlastitom dupetu bude udobnije. Lijepa riječ i uređeno društvo. Može li to biti projekcija nove 2021., bez COVID-a naravno!?
Gospođa Ivana Novu je godinu dočekala u vojarni petrinjskoj. Kad su je prije koji dan pitali kakva će biti ta nova 2021. godina, ona je rezignirano rekla: »Ista k’o i ova.« Valjda ipak neće. Morali bismo moći bolje, svemu usprkos. Moralo bi biti da i dalje vrijedi onaj stih koji kaže kako Nove godine dolaze u pravi čas za nas.
Na kraju krajeva Siniše Pavića
Bit’ će… nekako
Siniša Pavić
03. siječanj 2021 13:28
Foto Davor Kovačević
Gospođa Ivana Novu je godinu dočekala u vojarni petrinjskoj. Kad su je prije koji dan pitali kakva će biti ta nova 2021., ona je rezignirano rekla: »Ista k’o i ova.« Valjda ipak neće. Morali bismo moći bolje, svemu usprkos. Moralo bi biti da i dalje vrijedi onaj stih koji kaže kako Nove godine dolaze u pravi čas za nas
Bilo je to prije desetak dana. Pravila tvrtke nalažu da se sav godišnji odmor potroši u tekućoj godini. Nije bilo druge nego na odmor, iako činjenica bila da se malo što gluplje čini od godišnjeg u doba korone.
Putovati ne možeš, doma biti jedva da više možeš, kafane ne rade, u kazalište i kino se ide pod maskama. Bar je urednica bila zadovoljna odabranim terminom godišnjeg, jer će samo jedan vikend novinski prostor ostati nepokriven kolumnom. A po povratku tema laka; što nas čeka u 2021!
Nije baš da je isto kao zadaćnica na temu jeseni što je došla u naš grad, uvijek nanovo i nepogrešivo, ali recept je jednako star i prokušan.
Uzmeš malo politike koje je u nas ionako posve predvidljiva, pa kreneš malo s ekonomijom koju ionako ništa ne mrda s mjesta godinama, takneš se sporta jer i tu je podosta toga zadano koliko god da su predivne rukometašice dobrano zadanost dovele u pitanje svojim čudesnim uspjehom, čak bi se i s vremenskom prognozom tko odvažniji znao poigrati jer, kako rekosmo, i jesen i zima i ljeto i proljeće uvijek jednostavno dođu i odu.
Tako je i lako je kad godine gaze normalnim ritmom. Ma, poslije godine što se odazivala na 2020 pisati o ovoj što dolazi mazohistički je zahvat što nosi opipljivu bol. Jer, ako nas je išta sad već prošla godina naučila, onda nas je naučila da su nam predviđanja, planovi, snovi i projekcije za neku stvar.
Možda će, a možda neće
Zadatak je ipak zadatak. Tih desetak dana godišnjeg bilo je sasvim dovoljno da se iz ormara izvuče grah podoban za gatanje, ulašti kristalna kugla, izvade iz omota karte što proriču sudbu, skuha dovoljno turske kave da ima dovoljno taloga da se iz njega čita budućnost.
Konzultirali su se dakako i vrh vrhovni autoriteti poput babe Vange. Ona tako predvidi da će u sljedećoj godini biti nađen lijek za rak. Možda je, lijepo bi bilo da je, pogriješila sitno pa će lijek što će ga izumiti da liječi rak liječiti i COVID.
Inače, kazuje najpoznatija proročica u ovim krajevima i da će nam benzin pojeftiniti, vlakovi letjeti, ma ako to u svijetu i bude do nas dogodine garant neće. I da, konačno ćemo dočekati te vanzemaljce, iako je, kakve smo sreće, upitno kakve će volje ti mali zeleni biti kad siđu među nas.
U tim nekim gabaritima kreće se svako gatanje. Sva je to stvar osobne perspektive; ljubav ovakva i onakva, sreća kakvu kuješ sam po mjesecu valjda, posao, brak, djeca. Uvijek će ista karta različitim ljudima sugerirati različito, pa će čaša nekom biti polupuna, a drugom poluprazna, iako isti as tref bio u igri.
Jedino što je solidnije od piramida jest da će ovom zemljom i dogodine vladati HDZ i u Saboru sjediti čudan neki svijet svake vrste, da će lokalni izbori što dolaze samo na papiru garantirati uzbuđenje da bi na koncu tek gdjekud niknu gdjekoji začudan lokalni šerif, a to hoće li HDZ-u za vratom puhati SDP ili netko drugo običnom svijetu najčešće i ne nosi neku krucijalnu razliku.
Možda ćemo i dogodine imati euro za valutu a možda još nećemo, možda će Vatreni učiniti čuda na Europskom prvenstvu a možda neće, možda će turistička sezona biti i opet ona stara što lude novce nosi a možda neće, možda će, i neka će, Mate Rimac izmisliti najbolji automobil na svijetu da možemo unisono uspjeh njegov doživjeti svojim kao da smo i mi bar vijak ugradili u čudo od vozila.
Možda hoće… A možda i neće… Sigurno je samo to da je, kako to odnedavno mantra premijer, sljedećih šest mjeseci ključno.
Pouke iz 2020.
Ako niste od onih što vjeruju da je zemlja ravna ploča, onih što ne dvoje da nam čipovi ne ginu kako bi naše male živote pomno pratile neke velike face, sve su se želje za Novu slile u onu da virus mine.
O, kako bi lijepo bilo imati godinu koja će nesretno novo normalno vratiti na staro, dokinuti maske, vratiti u igru iskren zagrljaj, dati nam da se rukujemo, ljubimo, plešemo, dotičemo u prolazu, šapućemo jedni drugima nešto na uho, navijamo, guramo po dućanima, veselimo u kinima i kazalištima, ako se mora i zakašljemo javno bez straha da će nas zbog toga mrko gledati sto pari očiju.
Sljedećih šest mjeseci je ključno. Može li manje, dva, tri!? Može li brže to cijepljenje, pa da konačno s veseljem priznamo da smo krdo, sretno zadovoljno i imuno. Samo, tko to može predvidjeti.
Ako nas je išta 2020. naučila onda nas je naučila da predviđanja nemaju smisla. Može se samo željeti, željeti isto što je zaželio netko na društvenim mrežama u praskozorje Nove 2021. da za godinu dana na istom mjestu i u istom broju čestitamo jedni drugima ulazak u Novu 2022.
Ostati živ, ostati zdrav, ne ostati bez posla, kadikad se imati zašto nasmijati, čuvati prijatelje svoje kao zjenicu oka, raditi na dobrobit opću jer to nosi i dobrobit osobnu, to je to. Sve preko toga ne čini se mudro.
A onda je tu negdje na izmaku godine od horora, tu negdje kad smo se osokolili činjenicom da cjepivo možda znači spas, tu negdje kad smo prihvatili čak i tih šest mjeseci koji su ključni, školu na daljinu, konfuzan Stožer, krutu politiku i koješta drugo, jednostavno grunulo.
Mare živi u Zagrebu, a rodom je iz Siska. Tamo su joj majka, sestra, braća. Kad je grunulo kod Petrinje, osjetilo se dobrano i u njenom zagrebačkom stanu. Ona je tad sjela u automobil i jednostavno se vozila.
U nekom trenu shvatila je da je do Samobora došla. Majci joj je stan taman tako nastradao da ne zna je li joj u njemu biti ili nije, hoće li se srušiti s nekim novim podrhtavanjem tla ili neće.
Majci joj je taman toliko godina da nema snage nanovo počinjati po treći put u životu. Pa je Maru ulovila tuga. Pa je shvatila da ima nešto u onoj kako svaki dan treba živjeti kao da sutra ne postoji i u isto vrijeme željeti to sutra da se i opet živi punim plućima.
Pored Gline su Majske Poljane. Onaj tko je smišljao ime nije mogao smisliti poetičnije. A onda je potres odnio pet života. Na ruševinama krhotine, predmeti koji pričaju priču o jednoj ljubavi za fotografijom, o vještini lakiranja automobila, o znanju električarskom, o medu što se vrca, o harmonici koja se svira, o unucima koji su se tu igrali s plastičnim usisavačem dječjim i plišanim medom.
Samo lijepa riječ
U Petrinji u kuću iz koje je jedva pobjegla gleda suznim očima jedna Slađana. Kad je, i ako je, pitate kako joj možete pomoći, ona potiho i sramežljivo veli: »Kažite mi neku lijepu riječ.«
Samo jedna lijepa riječ… Jedna lijepa riječ i uređena država u kojoj će se znati tko što radi, a ne da nam je strogo stranački najpreče pa da nam vlastitom dupetu bude udobnije. Lijepa riječ i uređeno društvo. Može li to biti projekcija nove 2021., bez COVID-a naravno!?
Gospođa Ivana Novu je godinu dočekala u vojarni petrinjskoj. Kad su je prije koji dan pitali kakva će biti ta nova 2021. godina, ona je rezignirano rekla: »Ista k’o i ova.« Valjda ipak neće. Morali bismo moći bolje, svemu usprkos. Moralo bi biti da i dalje vrijedi onaj stih koji kaže kako Nove godine dolaze u pravi čas za nas.