Na kraju krajeva

Bilo jednom na Divljem zapadu

Siniša Pavić

Robert Anic/PIXSELL

Robert Anic/PIXSELL

Ne znamo napisati valjan natječaj za nešto tako važno kao što je HRT, ne znamo jasno i nedvosmisleno osuditi murale na kojima su ljudi osuđeni za ratni zločin, ne znamo stvoriti klimu u kojoj će se rad baš svakog moći propitkivati ne bi li sustav bio bolji. Zato je Divlji zapad blizu i kad je formalno sve po pravilima službe

placeholder


Hrvatska radio televizija bira novog glavnog ravnatelja. Nije onaj stari ostario, već je na ‘dopustu’, ima već i koji mjesec. Zapravo, kako su to vispreno sročili u Hrvatskom novinarskom društvu, pa stavili u naslov panel u kojem su se neki od kandidata javno suočili po prvi put, »Traži se ravnatelj HRT-a«. Traži se onako kako se u stripu ili kaubojskom filmu traži odmetnik, opak revolveraš, od strane visoko moralnog čuvara zakona.


U igri je ostalo 13 kandidata, a da je 13 poprilično nesretan broj, sugerira otkriće portala Teatar.hr da je natječaj za glavnog ravnatelja manjkav. Kako to piše Teatar.hr natječaj je nezakonit i mora biti poništen jer se u njemu ne navode posebni uvjeti iz Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji. I nije to prvi put da se objavljuju manjkavi natječaji. Podsjećaju na portalu da je Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu raspisalo 27. kolovoza natječaj za intendanta/icu, pa je Teatar.hr otkrio da u natječaju nisu bili navedeni isti ti posebni uvjeti iz Zakona o braniteljima, da bi nakon tog otkrića natječaj bio odmah poništen i potom raspisan novi u kojem je sve kako valja.


Mic po mic


Mic po mic i na čistac je najprije izveden Mladen Čutura, čelni čovjek Nadzornog odbora HRT-a koji po službenoj dužnosti i raspisuje natječaj. On razloge da se natječaj poništi ne vidi, podsjeća pritom kako natječaj sastavlja pravna služba HRT-a, a tamo pak kažu da se kod izbora glavnog ravnatelja ne radi o klasičnom natječaju, nego o mandatnom natječaju pa se u njemu i ne treba navoditi uvjete iz Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata. Mediji idu dalje, nazivaju predsjednicu saborskog Odbora za informiranje, informatizaciju i medije Nataliju Martinčević pa je pitaju kakva je sudbina natječaja. Ona, međutim, lopticu vraća Čuturi, jer, kako reče, Sabor tu ništa ne odlučuje, već je na Čuturi i NO-u da propišu pravovaljan natječaj i dostave Odboru pravovaljane prijave. U međuvremenu konzultiraju se, kako se doznaje, i drugi pravni stručnjaci dok proces uredno ide dalje. A dok pravnici važu valjanost, eto velikog teksta u »ozbiljnom« tisku u kojem se u naslovu spominje mogućnost da natječaj bude poništen. I tad ono što piše naoko mali, a saznanjima itekako velik i bitan portal, dobiva neku drugu dimenziju i težinu. Jer, kome bi odgovaralo da se natječaj poništi, pa da cijeli proces traje još koji mjesec duže, sve da je izostanak spomena Zakona o braniteljima u natječaju bio tek plod ljudske pogreške i nemara!? Vrag će ga znati, iako logika uči da bi od toga najviše profitirali oni na HRT-u i oko njega kojima je posve dobro i ovako, pa pale svijeće podno Kamenitih vrata da novi čovjek bude onaj koji neće mijenjati ama ništa.


Krug boli i očaja




A dok Odbor za informiranje tek mora odraditi zadatak i izabrati pravoga, vijećnici Grada Karlovca u gluho su doba noći odlučili većinom glasova da će Koranski most ubuduće nositi ime »Most Specijalne jedinice Grom«. Ni po jada u tome ne bi bilo, da nije činjenice da je baš na tom mostu 21. rujna 1991. godine pripadnik jedinice Mihajlo Hrastov ubio 13 i ranio dvojicu rezervista JNA koji su se prije tog predali. Prijedlog veterana specijalaca da se most zove kako se sada zove podržali su HDZ-ovi vijećnici uz podršku dvojice iz Domovinskog pokreta, četvero vijećnika iz Možemo! su bila protiv, dok su SDP-ovci napustili vijećnicu na samom početku rasprave. Je li moglo drugačije i nije pitanje. Moralo je drugačije! Moralo je i zato što je nekih stotinjak metara ispod mosta koji dan ranije otkriven mural posvećen Specijalnoj jedinici Grom. A na njemu i lik Mihajla Hrastova, onog kojeg je sud osudio za ratni zločin u procesu koji je trajao preko 20 godina. Inače, mural je nastao na inicijativu karlovačkog ogranka Bad Blu Boysa. Inače, mural je »pušten u pogon« uz prigodnu bakljadu.


Priliku da se očituju o muralu i novom imenu mosta u medijima su naoko dobili svi, i oni koji su za i oni koji su protiv, no da ne bi gdjekoje kolumne, sve bi to bili tek uravnoteženi izvještaji u kojima se pazi da se ne maše previše crvenom krpom ni pred kim. A trebalo bi, ako ništa, ono postaviti pitanje što to s nama nije u redu!? Što to s nama ne valja dok bulaznimo o oprostu i zaboravu, posve nesvjesni i neosjetljivi na činjenicu da je i tih 13 žrtava imalo roditelje, braću, sestre, žudnje, strahove, boli i radosti. Ovako se krug boli, jada i očaja nastavlja i kraja mu nema, baš kao što nema onog tko će s pozicije neupitnog autoriteta reći da to jednostavno nije normalno. I da treba stati.


A dok se crtao mural i dok je HRT tražio ravnatelja, jedan je sudac pisao jednu presudu, a sve zato što je jedna novinarka pisala tekstove koje je portal H-alter i objavio. Novinarki je ime Jelena Jindra.


Krivak mijenja sve


Napisala je ona seriju tekstova u kojima problematizira rad Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba i ravnateljice Poliklinike Gordane Buljan Flander. Iznosi Jindra u tekstovima iskustva majki, piše o teoriji o »otuđenju djece«, kritizira ravnateljicu, piše jedan tekst, drugi, treći, osmi. Iz Poliklinike tu i tamo napišu demanti, ali javnost se za sve to i ne lovi pretjerano, pa čak ni onda kad na ovu temu intervju novinarki daje i Severina Vučković. Ili je tema loše obrađena, ili su akteri koje Jindra proziva prejaki da bi se u njih diralo. No, jedan sudac mijenja sve. Njegovo ime je Andrija Krivak, a njegovo rješenje je u nas do sada neviđeno. Buljan Flander traži privremenu mjeru, a sudac Općinskog suda u Zagrebu zabranjuje portalu H-alter i novinarki Jeleni Jindri da objavljuju tekstove o Poliklinici za zaštitu djece i njezinoj ravnateljici. U rješenju sudac navodi da je odluka donesena »zbog osiguranja nenovčane tražbine Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba i ravnateljice Poliklinike Gordane Buljan Flander«. Odvjetnica Vanja Jurić promptno je ocijenila kako se radi o odluci bez presedana te jednom od najtežih napada na medije ikada. Strukovne udruge ne dvoje da se tu radi o cenzuri.


Ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek u čudu je i nije joj jasno kako je moguće donijeti odluku kojom bi se nekome unaprijed zabranilo da o nečem piše. Postoji, kazala je, Zakon o medijima, demanti, pa eventualno sudski spor, a ovo je neprihvatljivo.


A premijer misli slično, ističe da sloboda medija, govorenja, mišljenja ne smije doći u pitanje, ali i naglašava kako se na osnovu jednog sudskog rješenje ne može govoriti o cenzuri u medijima, pa još to prišivati vladi.


Što nije u redu?


U pravu je premijer, ne može se Vladu suditi na osnovu Krivakova rješenja, ali nešto je drugo tu o čemu bi morao voditi računa i što bi ga trebalo brinuti. Dugogodišnje suptilno udaranje po prstima učinilo je da nam neke bitne stvari više nisu važne, da se rizik bavljenje s nekim temama jednostavno ne isplati. Oni »mali« još gdjegod i grizu, onaj nazovi mainstream se polako predao ili predaje. Previše je bilo sudovanja i čudnih sudskih rješenja, previše svetinja u koje se zna da se ne dira.


​Ne znamo napisati valjan natječaj za nešto tako važno kao što je HRT, ne znamo jasno i nedvosmisleno osuditi murale na kojima su ljudi osuđeni za ratni zločin, ne znamo stvoriti klimu u kojoj će se rad baš svakog moći propitkivati ne bi li sustav bio bolji, a ne znamo, recimo, ni suca Vrhovnog suda izabrati. Zato se glavni ravnatelj HRT-a ne bira nego traži. Zato je Divlji zapad blizu i kad je formalno sve po pravilima službe. I zato bi »šerif« morao shvatiti da mu je takvu klimu mijenjati, sebe radi koliko i radi sokaka. U protivnom, ostat će samo pitanje bez odgovora – što to s nama nije u redu!?