Kako je krenulo, ostat će nam samo stol.

Prije nekog vremena Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija objavilo je oglas u kojem je građanima pokušalo objasniti zašto Hrvatska treba pristupiti Europskoj uniji. Na jednoj su stranici novinskog papira praktički obećali veću stabilnost, kvalitetniji život, povećanje stranih ulaganja, otvaranje novih radnih mjesta, veća prava za hrvatske radnike, solidarnost, blagostanje. S obzirom na stanje u Europi, već tada je bilo jasno da argumenti kojima Ministarstvo obasipa javnost balansiraju na vrlo tankoj žici uvjerljivosti.

U međuvremenu je, pak, krenula i informativna kampanja o Europskoj uniji kroz televizijske spotove. Neki od njih su jednako (ne)uvjerljivi kao i oglas, a drugi dovoljno veseli i zabavni da se o uvjerljivosti niti ne zapitamo. Ali, teško je ne primijetiti nevjerojatno nesuglasje između spotova o Europskoj uniji i medijskih izvještaja o Europskoj uniji: dok u jednom trenutku na malom ekranu raspjevana skupina simpatičnih tamburaša “zdavaja” nad sudbinom hrvatske rakije nakon što uđemo u EU, već u sljedećem trenutku ta ista EU zdvaja nad vlastitom sudbinom – sudbinom svoje valute, sudbinom svog gospodarstva, sudbinom temeljnih sloboda na kojima počiva. U takvim okolnostima, kada se temelji Schumanove zgrade tresu, tko bi poželio biti u koži onih koji Europsku uniju moraju “prodati” hrvatskim građanima?

Do prije nekoliko godina to vjerojatno ne bi bio gotovo nikakav izazov. Sloboda kretanja, sloboda nastanjivanja, sloboda zapošljavanja, gospodarski napredak, stabilnost sustava… što god da je čovjek spomenuo, zvučalo je uvjerljivo. Sad su se stvari duboko promijenile.

Prije tjedan dana Danska je na granice s Njemačkom i Švedskom rasporedila 50 carinika koji će provoditi nasumične kontrole. Danska je, naravno, članica schengenskog prostora, zone otvorenih granica i slobodnog kretanja koja obuhvaća 400 milijuna ljudi u 26 europskih država. Carinici na unutarnjoj granici duboko su proturječni samoj biti Schengena. Sloboda kretanja? Piši propalo.

Nekako u isto vrijeme kad su danski carinici zasjeli na granice, europski mediji prenijeli vijest da bi Nizozemska ubuduće mogla početi deportirati sve doseljenike iz Poljske i drugih zemalja istočne Europe – zemalja članica Europske unije! – koji ne budu mogli naći posao. Sloboda nastanjivanja? Piši propalo.

I opet nekako u isto vrijeme, ministri rada Bugarske i Rumunjske zatražili su pomoć Europske komisije u pokušaju da ranije ukinu ograničenja za svoje radnike kad se zapošljavaju u drugim članicama EU-a. Iako su se te zemlje priključile EU još 2007., deset članica Unije i dalje tretira Bugare i Rumunje kao radnu snagu iz trećih zemalja. Sloboda zapošljavanja? Da, ali ne svima i ne odmah.

Dok su se na nacionalnim razinama odvijale ove male drame, Europska unija, njezino gospodarstvo, a pogotovo njezina valuta proživljavali su dramu na globalnom nivou. Nije bio dovoljan slom Irske, pa Grčke, nego je dužnička kriza sada zaprijetila još dvjema velikim članicama, Italiji i Španjolskoj. Štednja, štednja, štednja, poručuju iz Bruxellesa, dok ljudi marširaju ulicama u prosvjedima protiv svojih vlada, a incidenti postaju sve češći: u Grčkoj su, primjerice, tamošnji mediji izbrojali više od 80 verbalnih i fizičkih napada na parlamentarne zastupnike u posljednjih mjesec dana. Stabilnost? Gospodarski napredak? Blagostanje? Teško. Teško. Teško.

U takvim, dakle, okolnostima hrvatske građane treba uvjeriti da se članstvo u Uniji isplati. Bit će to mukotrpan posao.

“Bolje biti za stolom, nego na stolu”, jedna je od omiljenih fraza domaćih političara i diplomata kada promoviraju EU. Vjerujemo da je doista tako – da je bolje za stolom nego na njemu – ali je ta fraza izlizana do neupotrebljivosti. Ipak, ne treba nikoga kriviti ako posegne za njom. Jer, kako je Europi krenulo, moglo bi se dogoditi da na strani pro-EU argumenata ostane samo komad namještaja.