Otkako su Bugarska i Rumunjska prije četiri godine postale članice Europske unije, Hrvati jedva skrivaju razočaranje. Oni su unutra, a mi se već šestu godinu bakćemo s pregovorima. Kakva nepravda!

  Njih su, naravno, primili samo na lijepa obećanja i časnu riječ, a mi smo se itekako morali namučiti – odustati od ZERP-a, skinuti gubitaške tvrtke s državnog proračuna, naučiti upravljati europskim fondovima, smanjiti broj neriješenih sudskih predmeta, baviti se sukobima interesa, početi hapsiti zbog korupcije… Ukratko, morali smo ispuniti oko 400 dodatnih uvjeta. A još uvijek ne znamo hoće li nas uopće i kad primiti u svoje društvo. Društvo u koje su, ne zaboravimo, već primili zemlje poput Bugarske i Rumunjske. Kakva prokleta nepravda!

  I kao da to sve skupa nije bilo dovoljno, sad nam spremaju i monitoring. Konstantno će nas nadzirati sve dok (ili ako) ne postanemo članica. To je kao da na produžnu nastavu pošalju jednog iz prve klupe, iako iza njega sjede dvojica gorih. Doista nepravda.

  Ili ipak nije?

  Ako je nešto u posljednjih šest godina Europska unija naučila o Hrvatskoj, onda je to da se Hrvatska trgne uvijek kad Bruxelles pritisne. To je nešto poput pavlovljevog efekta: kad zazvoni zvono, psi sline nadajući se da dolazi hrana; kad Bruxelles pritisne, Hrvatska radi nadajući se da stiže članstvo.

  Evo jednog ne tako davnog a zornog primjera, barem na simboličnoj razini. Prije nekoliko tjedana premijerka Jadranka Kosor posjetila je ministra pravosuđa Dražena Bošnjakovića u njegovom ministarstvu u kojem se upravo pripremalo završno izvješće za famozno poglavlje 23. Ne bi to bio događaj za pamćenje, da nije bila nedjelja. Za mnoge koji se sude pet ili deset godina to mora da je izgledalo kao s ruba znanstvene fantastike. Pa pravosudni sustav za njih nije radio ni usred radnog tjedna, a sad je u punoj spremi i nedjeljom!?

  Kad Bruxelles pritisne, Hrvatska se mijenja.

  Ta jednostavna formula u samoj je srži monitoringa: dok god ih promatramo izbliza, oni se neće vratiti lošim starim navadama. I nemojmo se zavaravati, Europska unija to ne čini iz nekih altruističkih pobuda, zato što joj je nešto posebno stalo do hrvatskih građana. Ne, iza toga stoje uglavnom vrlo praktični i sebični razlozi.

  Kad Europska unija inzistira na reformi hrvatskog pravosuđa, to nije zato što joj je teško kad vidi nekog Hrvata koji se ni nakon deset godina nije primaknuo presudi. To čini radi vlastitih građana i vlastitih biznismena koji će se jednog dana vrlo vjerojatno suočiti s hrvatskim pravosuđem.

  Kad Europska unija inzistira na reformi javne uprave, to nije zato što joj bude žao kad nas vidi kako čamimo u redovima pred nekim šalterom. Ne, to opet čini zato što ne želi da njezini državljani i njezini investitori u skoroj budućnosti gube vrijeme na neučinkovitu birokraciju.

  A kad Europska unija uvodi Hrvatskoj monitoring, to nije zato da bi nam napakostila. Europa naprosto ima više nego dovoljno svojih problema – razne grčke, portugale i ostale koji su poljuljali ili tek prijete da će poljuljati same temelje europske zgrade. I zato jednostavno ne želi još jednog »delikventa« u svojim redovima. Ako se to Hrvatskoj čini nepravednim, to gore po Hrvatsku.

  Možemo se, naravno, nad tim zgražati i kukati. Možemo zdvajati nad nepravdama koje su nas zadesile u pregovorima. Možemo se čak i pravednički razbjesniti nad tom tvorevinom koja tolerira svakojake ispade u vlastitom dvorištu, a nama traži dlaku u jajetu. Ili bismo se, za promjenu, mogli upitati jesmo li ipak, zahvaljujući i iritantnom pritisku iz Bruxellesa, danas bar malo bolji nego prije pet ili deset godina. I jesmo li konačno spremni da nas prime u to društvo. Društvo u koje su, ne zaboravimo, već primili zemlje poput – Švedske i Njemačke.