Političari su oduvijek radnike hvalili i upućivali im čestitke za Prvi maj. Međutim, čim bi Međunarodni praznik rada prošao, vlasti su prionule na smanjivanje prava zaposlenih i potkopavanje njihovih organizacija – sindikata. Zakonodavstvo su mijenjale ponajprije u korist poslodavaca.

Iako se isticalo da je socijalno partnerstvo između radnika i poslodavaca jedan od stupova sustava, vlade su tražile žrtve ponajprije od zaposlenih. Posvuda, pa i u Hrvatskoj, vlasti su učvršćivale partnerstvo s poslodavcima, a sindikati su im najčešće služili zato da bi pristali na unaprijed donesene odluke – na liberalizaciju i »fleksibilizaciju« radnog zakonodavstva, što je značilo smanjivanje sigurnosti radnog mjesta i zaostajanje plaća.

Tako je to bilo u protekla dva-tri desetljeća. Međutim, posljednjih godina nešto se počelo mijenjati, osobito od početka pandemije. Nakon krize iz 2008. vlade nisu spašavale radna mjesta, što se vidjelo i u Hrvatskoj u kojoj je bez posla ostalo oko 200 tisuća ljudi. Naprotiv, u pandemijskoj krizi vlade su poslodavcima počele isplaćivati golem novac samo zato da radnike ne bi otpuštali.
Štoviše, vlade u europskim i ostalim zapadnim državama sve manje govore o nastavku liberalizacije radnog zakonodavstva na štetu radnika.

To se vidi u Hrvatskoj, gdje su Banski dvori u popisu reformi – koje se sljedećih godina obvezuju provesti u Nacionalnom planu oporavka – odjednom prešutjeli zahtjev poslodavaca da se olakša otpuštanje stalno zaposlenih. Vlada u Francuskoj također je u nacionalnom planu za oporavak Europskoj komisiji obećala reforme, osobito mirovinsku. Međutim, prešutjela je bilo kakve rokove za preispitivanje mirovinskog sustava. Predsjednik Emmanuel Macron iduće godine mora na izbore, a vlasti se zasigurno boje oživljavanja pokreta »žutih prsluka« te žestokih prosvjeda nezadovoljnika, koji su već prekjučer na demonstracijama u povodu Prvog svibnja izveli oko 100 tisuća ljudi na ulice Pariza i ostalih gradova.

Ukratko, umjesto dugogodišnjeg stezanja remena zaposlenima, koje je godinama bila vladajuća politika u Europskoj uniji i Hrvatskoj, političari sada masovno govore da treba povećati sigurnost zaposlenih te podizati njihove plaće, počevši od minimalnih. Tako je i vlada Andreja Plenkovića već na početku »pandemijskog« mandata upisala sebi za cilj osjetno povećanje plaća.

Međutim, najveći iskorak u korist ljudi koji žive od svoga rada napravio je predsjednik SAD-a Joe Biden, koji je najavio gotovo dvostruko povećanje minimalne satnice američkog radnika te pritisnuo poslodavce da omoguće bolje sindikalno organiziranje zaposlenih. Štoviše, odlučio je da se teret obnove gospodarstva SAD-a od pandemije prenese na najbogatijih jedan posto stanovništva i na teret profitabilnih kompanija.

Svi će oni plaćati osjetno više poreze kojima će se financirati jačanje javnog sektora – socijalnog, zdravstvenog, obrazovnog sustava, uz opsežnu obnovu infrastrukture.

Biden je »porezom na bogate« i ostalim potezima stavio točku na negativne procese koji su Ameriku i svijet zahvatili u protekla tri-četiri desetljeća. Želi okončati služenje vlasti isključivo interesima kompanija, banaka i najbogatijih slojeva, jer je to dovelo do nezapamćeno dubokih socijalnih nejednakosti, usporavanja gospodarstva, do krize kapitalizma i nesposobnosti zapadnih sustava da se prilagode pandemiji i klimatskim promjenama. Očito, Biden želi okončati procese koji su sustave stavili isključivo u službu interesa kapitala i profita, zbog čega demokratske države prestaju služiti narodu, odnosno većini stanovništva.

Radnici u Americi i svijetu nisu mogli dobiti ljepšu prvomajsku čestitku od ove Bidenove. Američki predsjednik imat će velikih problema da ostvari svoje namjere, u to nema sumnje. Međutim, pozitivno je što takve povijesne promjene, za humanu rekonstrukciju kapitalizma, najavljuje najsnažnija zemlja svijeta. To će s vremenom ohrabriti i ostale zemlje da krenu istim putem.