Jedna od ključnih rasprava Europe – odnos prema migrantima i migracijama, obilježila je jučer i prekjučer sastanak čelnika država članica EU-a u Bruxellesu. Pokazalo se da su problem države istočno od vanjskih granica EU-a, poput Bjelorusije, koje svoj geografski položaj iskorištavaju kako bi migrante doslovce transferirale preko svog prostora izravno u EU, u prvom redu u baltičke države.
Pokazalo se da odnos Hrvatske prema migrantima baš i nije tema, barem ne u središtu Europske unije.

Bez obzira na izolirane incidente koji su se događali, čini se da je Hrvatska uspjela tu temu potisnuti u drugi plan, ako ni zbog čega, onda zato jer je problem Bjelorusije trenutno naprosto po brojnosti migranata koji putuju k EU-u tom rutom trenutno mnogo veći nego su bilo koji problemi koje Hrvatska bilježi u tom spektru tema. Hrvatski premijer Andrej Plenković uspio je hrvatskoj javnosti time (pokušati) dokazati da postupanja hrvatske policije, u kojoj su neki izolirani pojedinci u policijskim uniformama, mnogo manje bitna tema na tako visokom samitu od cjelokupne migrantske politike EU-a.

Istovremeno, hrvatsku politiku na unutarnjem planu obilježava novi sukob dva brda – predsjednika i premijera, oko slučaja brigadira Burčula. Pokazalo se, nažalost, da je predsjednik Republike, čak i kad je u meritumu i formalno-pravno možda u pravu, najčešće sklon burno reagirati baš kad se stvari tiču – njega. »To je postrojba koja čuva mene. Mene«, kaže predsjednik Zoran Milanović, objašnjavajući zašto je toliko burno reagirao oko slučaja Burčul, da je čak rekao i kako se radi o »grubom nasrtaju Vlade na Oružane snage RH«. Da netko izvana čita ta priopćenja, mislio bi da se u Hrvatskoj događa neki državni i vojni udar, u kojem netko neovlašten čini grubi nasrtaj na vojsku jedne države. A zapravo se radi o kadrovskim pitanjima u Počasno zaštitnoj bojni, gdje je predsjednik Republike jasno rekao već prvog dana da i nije problem toliko u brigadiru kojeg se umirovljuje, nego o drugoj osobi, onoj koja će tek biti predložena na njegovo mjesto.

Pokazuje se, kako dio oporbe u Saboru i tvrdi, da šef države ovako strasno politički reagira ne kad su u pitanju stvari od interesa za život građana, možda cijena benzina, životni standard, porezi i trošarine na gorivo ili slično, nego najčešće baš kad se neki događaj tiče njega osobno, bilo kao zapovjenika Oružanih snaga, ili pak njegovih ovlasti kao što je predlaganje vodeće osobe Vrhovnog suda ili slično. Kad se sumiraju njegove skoro dvije godine mandata, vidi se da su burne reakcije stizale u nekoliko navrata – primjerice, oko slučaja kluba u Slovenskoj ulici, potom oko imenovanja vodeće osobe Vrhovnog suda i evo sada oko umirovljenja brigadira Burčula kad je ministar obrane postupio suprotno njegovom zahtjevu, odnosno stavu.

Takve reakcije bile bi primjerene u situacijama od općeg javnog dobra, u situacijama kad treba govoriti o nekim državnim politikama ili koristi za građane, ali Pantovčak reagira burno najčešće kad je riječ o ovlastima, pravima ili statusu samog predsjednika Milanovića. Na taj način on stavlja, na stanoviti način, svoju osobu iznad svoje funkcije, a to je način koji sigurno nije poželjan kad je tako visoka državna dužnost u pitanju. Predsjednik Republike, koliko god ima pravo štititi sebe i svoj položaj, iznad svega ima dužnost štititi Republiku i njene građane, pa sve dok država i građani nisu izravno ugroženi nekom odlukom, nema potrebe za tako burnim reakcijama. Nije teško složiti se s oporbom kad kaže da ni u slučaju Slovenske, pa čak ni u slučaju vodstva Vrhovnog suda, a najmanje kod jednog pojedinačnog slučaja u OS-u RH, nije riječ o ugroženosti Republike Hrvatske i njenih građana.
Sve to zajedno otvara pitanje općeg dobra nad pojedinačnim slučajevima.

A zaključak je, kad su politika i javna vlast u pitanju, da pojedinačni slučajevi nikad ne bi trebali biti putokaz ni alibi za šire političko odlučivanje. Jednako kao što ni izolirani slučajevi nasilja nad migrantima nisu ključna tema za europsku migrantsku politiku, jednako tako niti jedno kadrovsko imenovanje možda ne bi trebalo biti motivom za novi sukob dviju ključnih poluga vlasti u Hrvatskoj, a posebno ne kad je vojska u pitanju. Takva tema za javnost jednostavno nije ključna, praktički ni po kojem kriteriju, i to bi akteri političkih zbivanja možda trebali i imati na umu kad pokreću nove političke sukobe. Javnost takve sukobe naprosto smatra besplodnima.