Beograd, Prečko u Zagrebu, Graz… Sve je duži popis europskih gradova u kojima se događaju scenariji kakve smo navikli gledati nejčešće u Sjedinjenim Državama, a za koje smo mislili da se kod nas ne mogu nikako dogoditi. Jučer je Europu tako šokirala još jedna pucnjava u školi, ovog puta u Grazu, u kojoj je glavni protagonist, kako javljaju tamošnji mediji, bivši učenik koji je pucao na učenike i ubio njih najmanje desetero, da bi na kraju presudio samome sebi.

Nacionalna tragedija u crno je zavila austrijsko društvo, poznato po svojoj uljuđenosti, ali i naoružavanju – prema podacima neovisnog istraživačkog projekta Small Arms Survey, Austrijanci su među najnaoružanijim narodima u Europi s 30 komada vatrenog oružja na 100 osoba! A riječ je o državi koja nije članica NATO-a i koja se ponosi svojom neutralnošću.

S obzirom na američko pravo na nošenje i posjedovanje oružja, pucnjave u tamošnjim školama više i nisu neka novost, no kada dođe do pucnjave u europeiziranoj Austriji, pa i u školama u zagrebačkom Prečku ili Beogradu, trebamo se s pravom zapitati kamo ide europsko društvo i u čemu smo kao društvo pogriješili. Jer mladići koji se odluče na ovakav neshvatljiv čin nisu ni psihijatrijski slučajevi niti su ovakvi događaji posljedica psihičkih bolesti, ističu psihijatri. To su djeca koja pate i koja rješavaju probleme na način na koji su vidjeli svugdje oko sebe da se problemi rješavaju, upozorava prof. dr. Nataša Jokić Begić s Katedre za kliničku psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i dodaje da ovako nešto nikad neće napraviti sretno dijete.

A što smo kao društvo napravili da od sretne djece stvaramo ubojice? Rekli bismo, puno toga. Prije svega, malo smo u Europi pretjerali s militarizacijom društva. Počelo je s izjavom iz vedra neba predsjednice Europske komisije Urusle von der Leyen da će Europska unija potrošiti 800 milijardi eura na naoružavanje (koje će se financirati tiskanjem eura bez pokrića, kao što je Europska centralna banka otkupljivala obveznice članica eurozone tijekom ekonomske krize 2009. i u sustav upumpavala tisuće milijardi eura, da bismo deset godina kasnije imali inflaciju koje se još ne možemo otarasiti). Nastavilo se najavama o povećanju izdvajanja za obranu iz državnih proračuna, a države članice se počele nadmetati koja će prije potrošiti više od dva posto BDP-a na oružje. Sad ni to više nije dovoljno, treba izdvajati pet posto nacionalnog bruto bogatstva na oružje i vojsku. I ponovo uvesti vojni rok, ako je ikako moguće.

Kao da nam nije bilo dosta velikosrpske agresije, pa smo u Hrvatskoj jedva dočekali militarizaciju i odmah malo pretjerali s preletima Rafalea i izložbama oružja i vojne opreme svakih par mjeseci na Jarunu, ili danima otvorenih vrata Vojnog učilišta, također svakih nekoliko mjeseci. Ako oružje djeci na Jarunu ne pokazuje vojska, evo ti policije, koja na blagdan svetog Mihovila klincima demonstrira kako se puni puška. I nišani. A vojni mimohod za 30. obljetnicu VRO-a Oluja došao nam je kao naručen.

Izložbe oružja, Rafalei, vojni rok, dronovi, Leopardi, HIMARS-i, rat u Ukrajini… sve to današnji klinci ne gledaju u kompjuterskim igricama, nego u vijestima na televiziji. I nije industrija videoigara stvorila ubojice, kako smo godinama pogrešno mislili, nego društvo koje maloljetnike nije zaštitilo od takvih sadržaja, a od videoigara djeca ionako dobiju samo crijevne tegobe zbog dehidracije. Jer ako roditelji na Dnevniku mogu gledati puške i tenkove, onda se i djeca mogu s time igrati. Pa bilo je na televiziji, rekli bi u svoju obranu. I to u udarnom teminu, a ne u kasnovečernjem koji je rezerviran za pornografske sadržaje. I onda se čudimo kad djeca uzmu oružje u ruke i naprave masakr u školi.

U Europi, koja je suočena s izumiranjem stanovništva, bilo bi bolje da eksplicitne programske sadržaje prebaci u udarni “obiteljski” televizijski termin, a politiku i vojsku stavi u kasnovečernji, uz upozorenje da programski sadržaj koji slijedi nije primjeren za filantrope. Barem bismo dobili još jednu demografsku mjeru i povećali europski natalitet.