Zadovoljan svojim angažmanom oko Ukrajine, još zadovoljniji odobravanjem svih europskih država članica oko hrvatskog puta u Schengen, premijer Andrej Plenković jučer nije krio da je sretan kako se stvari po njega odvijaju. Novinari su nakon sjednice Vlade svašta pitali, ali on se jednostavno nije dao izbaciti iz takta.

No, razlog tome možda nisu ni Kijev ni Bruxelles, nego jedna mala epizoda koja je naizgled splet slučajnih okolnosti, ali koja mu itekako može pomoći da učvrsti svoju vlast. Odnosno većinu u Saboru. Na opće iznenađenje, naime, zastupnik Hrvatskih suverenista prije dva dana je u Saboru sasuo paljbu na svoje kolege desničare jer promoviraju antivaksersku politiku i necijepljenje. Zekanović je na njihovoj strani kad se radi o COVID-potvrdama, no nije i protiv cijepljenja, kao većina drugih na tom političkom polu. I sam je prebolio koronu, a očito i mnogi njemu bliski ljudi, i s govornice je, na opće iznenađenje, zagrmio kako desnica takvim svojim stavom šteti javnom zdravstvu te je praktički desnu oporbu optužio da ljudi umiru zbog takvog njihovog stava.

Brzopotezno je smijenjen s mjesta predsjednika Kluba Hrvatskih suverenista, a mediji su ga odmah detektirali kao budućeg »žetončića« HDZ-a. Samom činjenicom da su ga se njegovi tako brzo i tako lako odrekli, zbog samo jedne izjave, postalo je jasno da je on sada ljut na svoju bazu, jednako kao što su i suverenisti ljuti na njega, i svima je jasno da će Zekanović nužno otklizati prema nekom novom mjestu u sabornici. A kako kaže reklama, vaše mjesto u dvorani čeka na vas. Premijer Plenković jučer se naime toliko obradovao Zekanovićevom »outanju« da je odmah priznao da će ga nazvati i ponuditi mu suradnju u Saboru. Ako bi ga dobio na svoju stranu, to bi za njega i HDZ bila značajna ruka više u parlamentu.

No, Plenković nije naivan i zazire od toga da se ikad više optužuje da je sklon kupovanju »žetončića«, kao što je to bilo u prošlom mandatu u eri suradnje s pokojnim Milanom Bandićem. Zato je mudro novinarima rekao da će on Zekanovića nazvati kako bi mu prenio novinarsko pitanje znači li to da će možda ponekad glasati za prijedloge HDZ-a i Vlade, naročito oko COVID-tema. »Ne, ne, nećete me navući za političku trgovinu. Ja ću kolegu Zekanovića pitati ono što vi pitate, a ako on kaže ok, onda ću ja to vama prepričati«, šeretski je objasnio Plenković. No, to nije sve, još je dodao i ovo: »Sve što ovi kritičari rade, ne rade iz brige za zdravlje, nego zato da nađu svoj politički profit i to je nemoralno. Zekanović je tu dobar. Pozdravljam to. Drago mi je sada da je bio s nama na listi u prošlom sazivu. Iskupio se«, poručio je.

No, šalu na stranu. Ova epizoda rezultirat će s dvije vrlo jasne i opipljive posljedice: prvo, pokazat će se, možda i u nekom širem obliku i možda i na duge staze, da nisu baš svi na desnici tako jedinstveni u osudi Vlade i Stožera, i mjera koje se provode. Ovo je dokaz da vjerojatno nisu svi desničari antivakseri. To je fakat dobra vijest. Ne samo za njih. Nego za čovječanstvo. Jer ako su u većini država klasične podjele na desnicu i ljevicu negdje pola-pola, to bi značilo da su u dobrom dijelu europskih i zapadnih država barem polovina ljudi antivakseri. To bi bio stvarno poraz moderne civilizacije i znanosti. Srećom, čini se da ipak nije tako.

A u lokalnim hrvatskim prilikama, ova je epizoda dokaz da dok Most i još neki pokušavaju srušiti Stožer i mjere, pokušavajući izvesti ljude na ulice ili organizirati referendumsko izjašnjavanje, među njima ipak ima i onih koji misle da je cijepljenje jedina razumna i jedina efikasna mjera u borbi protiv korone. Svatko razuman potpisao bi Zekanovićeve riječi na tu temu (ostavimo sad po strani razne druge njegove izjave na druge teme). Ali u situaciji kad se kroz borbu protiv COVID-a zapravo reflektiraju i sva druga politička pitanja, od temeljnih ljudskih sloboda do prava na rad i zdravlje, važno je da postoje ovakvi primjeri.

To što će posljedica svega možda biti jedna ruka više za Plenkovića, to je njegova sreća. Ali kolateralna. Veća je vijest da desnica nije unisona u unazađivanju društva i da se protiv znanosti ipak ne može. To je jedini važan poučak ove priče o kornjači i zecu. Pardon, Zekanoviću.