Na nedavnom skupu bankara imali smo priliku čuti da im je činjenicu da će osnovni račun klijenta morati biti besplatan – konceptualno teško prihvatiti. Naravno da banke i dalje imaju potrebu verbalno kontrirati toj mjeri – na kojoj je s punim pravom ustrajalo Ministarstvo financija – jer će im to ipak izbiti neki prihod. Međutim, nevjerojatno je da se i dalje grade da ih muči koncept koji je u suštini vrlo jednostavan: ako bi dio građana plaću radije primao na ruke, ali ih zakon sili da moraju imati račun u banci (na koji se dakle silom zakona slijeva njihov dohodak), onda je jasno da je apsurdno da ih se tjera da to još i plaćaju. To je logični princip, ne podliježe vrijednosnom sudu, a još manje može podlijegati retorici koja se vodi zamjenom teza. Jer, kada bi mogli birati, neki od nas najvjerojatnije ne bi izabrali niti jednu banku. Dakle, tu je u prvom koraku pogaženo moje pravo izbora kao pojedinca – da nemam nikakav račun. To dakle u prvoj iteraciji nije prvenstveno gaženje mojih socijalnih nego upravo mojih liberalnih stavova. Jer nemam slobodu izbora. Država na taj način naravno želi kontrolirati protok novca. I onda je uistinu najmanje što može učiniti da osigura da se obavezni račun građanima barem ne naplaćuje. U Ministarstvo je konačno došao netko tko to konceptualno – upravo razumije.

Bankari kažu da je to previše regulacije. Ali, upravo suprotno – regulacija me kao klijenta i dovela njima. Slična je situacija i sa slijevanjem novca u drugi mirovinski stup. Generacijska solidarnost je jedno. To je čista intervencija, i to opravdana. Drugi stup je nešto drugo: država me sili da preko privatnih fondova posredno ulažem na tržište kapitala. To je već libertarijanski paternalizam koji smo nekritički preuzeli i o kojem imam loše mišljenje. Jer, navikavajući se na to netko stalno misli za nas, otupljujemo vlastitu kritičku oštricu. Nekad će se naime u ulozi »arhitekta izbora« uistinu naći netko dobronamjeran, pa će konačni zbir za društvo biti pozitivan, ali ponekad taj koji slaže »program« možda i neće biti toliko dobronamjeran. Navikavati se na to da drugi misli za tebe evolucijski je problematično.

Da se vratimo na račune. Novac se, dakle, u vidu plaće silom zakona slijeva na transakcijske račune u bankama. To je dakle novac klijenata kojeg oni polažu u banku. Banka im za to plaća nikakvu ili mizernu pasivnu kamatu koju onda prebije i višestruko nadoknadi kroz naknadu na tekućem računu. Tako da ispada da još i plaćamo za to što banci posuđujemo novce. A da ne govorimo da naplaćuju i to što dižemo vlastite novce s računa. Dakle, za naš novac, ako je riječ o tekućem ili žiroračunu, banka ne pripisuje gotovo nikakvu kamatu, nego bi nas naknadom još i kaznila što smo joj novce uopće povjerili. Kakav je to ekonomski princip? Pa nismo bankomat za banke. Banke onda izvrnu tezu i spominju »socijalne kategorije« koje su, kao, i do sada navodno imale neke pogodnosti. Pa to koriste kao argument da su socijalno osjetljive. No, govoriti ovdje o socijalnim kategorijama potpuno je promašeno. Jer pitanje nije prvenstveno tog tipa. Štoviše, spominjati »ustupke« socijali još zvuči i podcjenjivački iz ustiju onih čiji se primici broje u desecima tisuća eura. U takvoj retorici vlasnika kapitala nazire se neka ideja da je normalno da siromaštvo postoji, ono se postulira kao koncept, kao nešto čega će uvijek biti, jer, je li, živimo u kapitalizmu i što uopće hoćemo? Trebali bismo valjda biti sretni da nam se bace mrvice sa stola bogataša!? Ova retorika ima tendenciju da podjelu na one koji imaju i one koji nemaju normalizira, zabetonira, petrificira. Tipična hegemonija. A ključna podjela u društvu koja je problematična je: klasna podjela. Onaj tko to ne vidi – od njega se upravo želim podijeliti. Tu mi ne treba »zajedništvo«.

Kontra moćnih banaka je svojevremeno nešto poduzela bivša Milanovićeva vlada, kada je bio u pitanju »švicarac«, dok je ovu mjeru izgurao ministar Primorac u ovoj Plenkovićevoj vladi. Hrvatska narodna banka pak, da se nju pitalo, ne bi se previše pretrgla niti oko jednog od ovih pitanja. Štoviše, oko zajedničke bankomatske mreže dojam je da nisu dali dovoljnu podršku inicijativi da se bankomati objedine. Guverner Vujčić je rekao da je to pitanje dogovora među bankarima. Ni oko apsurda s računima godinama nije vidio neki problem. Na svako pitanje o tome odgovarali bi »argumentom« da je to pokriveno kroz brigu o socijalnim kategorijama. Ali, zato su sada, i u HNB-u, kao uostalom i u cijelom establišmentu, jako brzo usvojili koncept o obrani za koju se sada treba fiskalno isprsiti. Vujčić kao mantru već ponavlja da je obrana javno dobro. Jest, naravno da jest, ali što je s drugim javnim dobrima i pravima građana da ih uživaju, a to su zajednički resursi, naslijeđeni, stvoreni i prirodni, pa i financije? Kakva je to parcijalna koncepcija shvaćanja javnog dobra? Naravno, i bankari se žele ubaciti u taj vlak i spremni su sve »financijski podržati«. I Keynes je naime rekao neka ideje, znanje, putovanja budu internacionalni, ali neka roba bude domaća kad god je to razumno i moguće, i neka iznad svega financije budu primarno nacionalne. Keynes je doduše govorio o konceptu nacionalne samodostatnosti, u istoimenom članku, i ekonomske suverenosti, no referirao se i na Marxa govoreći o »podruštvljavanju« sredstava za rad i smanjivanju profitne stope i povrata na kapital, baš kako ne bi došlo do točke pucanja i revolucije. Stoga »domaće« ovdje treba čitati kao javno, zajedničko i društveno – ako baš hoćete. Ako se ne štiti pravo građana na ekonomska javna dobra, onda imamo tek koncept na razini Margaret Thatcher: rudnike zatvori/prodaj, rudare izbaci na cestu.

Od desnice u tom smislu nitko ništa posebno ni ne očekuje, pa se onda svaki njen pomak u korist radnika honorira, primijeti i plješće mu se. S vremenom se međutim desnica sve više brendira kao neki zaštitnik radničkih prava, dok joj je takozvana ljevica ustupila »svoj« teren i skroz podbacila. Jasno je onda da političku posljedicu za rastuće nejednakosti i nedjelovanje prije svega snose socijaldemokratske opcije, one od kojih se očekivalo daleko više. Te se opcije ponekad samo tako zovu, a zapravo ništa ne čine za građane. Skretanjem na »treći put«, još osamdesetih i devedesetih, tobožnja je ljevica, pod utjecajem globalizacije i financijarizacije, pokušala »pomiriti« interese radnika i kapitala. No, skrenula je na stranputicu s koje se još nije povratila. Upravo suprotno, tone sve dublje: konceptualno(!), (bez)idejno, kadrovski, projektno. Zato je birači i kažnjavaju – globalno, a sada vidimo i lokalno, pa se crveni valovi koji se najavljuju pretvore u oseku koja još više otkrije svu bijedu ovakve »lijeve« filozofije.

U Rijeci je SDP izgubio iz više razloga – od općeg pada povjerenja u tu stranku, raskola koji je sama stranka klijentelistički provela uoči izbora do konstantne negativne selekcije koja ih prati i uz koju sve teže mogu zahvatiti i sam smisao svog postojanja. Najgore je što ne uče na svojim greškama… Otvorio se stoga veliki prostor za alternativne opcije, građani su dijelom rekli svoje, a pitanje je kako će sada, u drugom krugu, procijeniti situaciju. Imamo bivšeg SDP-ovca koji tvrdi da je pravi socijaldemokrat i zadnji bedem socijademokracije u Rijeci. Filipović je u odnosu na SDP već pobjednik jer je u mjesec dana soliranja skupio više glasova nego cijela bivša mu stranačka mašinerija. To ne treba podcijeniti. No, s druge strane, odnosno kao favorita, s obzirom na postotak iz prvog kruga, imamo Ivu Rinčić, koja je okupila heterogenu platformu stranaka koje na riječkoj političkoj sceni nisu nepoznate. Otvorena je za suradnju sa svima. Možda je naprosto riječ o smjeni generacija, »pročišćavanju« političke scene i otvaranju nekih novih perspektiva koje će svoju snagu ili slabost tek pokazati. Svaka će nedosljednost ili kompromis nakon izbora, kako god završili, za svakoga od njih biti korak unazad, a svaka dosljednost osigurati politiku dugog roka.