Evropa prije svih, a onda nešto malo manje i svi ostali, odavno nisu bilo nemirniji i uspaničeniji povodom  svoje nesigurnosti.

Ujedno, teško se sjetiti kada se, na raznim mjestima, tzv. nivoima i na razne načine toliko govorilo o »konceptima« vraćanja sigurnosti kao što se to čini danas. Ima tu svega, od dramatičnih poziva na jačanje raznih vrsta represivnih mjera, kontrola, izlaska vojske na ulice, davanja dodatnih ovlasti policiji, obavještajnim službama, uvođenja vanrednih stanja, zatvaranja škola, otkazivanja kulturnih i sportskih manifestacija, do utvrđivanja ko je ko, odakle je došao, šta namjerava, koje je nacije, vjere i ostalih genetskih kodova.  Posebno ako nisu u okviru onoga što obilježava  »nas«. Vanrednost, ponekad i do histerije polako prerasta u redovito stanje. Porijeklo terorista je globalno utvrđeno, generalizirajuće  presude su pale, a oni što pozivaju na suzdržanost u presuđivanju  bez suda  gube bitku.  

Nebrojeno je tekstova već napisano o svemu ovome. Od potpuno nevjerovatnih i isključivih  što  otvoreno  pozivaju na krv, do razumnih, smirenih, utemeljenih na činjenicama. Uočljivo je i kako je čista i institucionalizirana politika u svemu uzela stvar u svoje ruke. Čak i prije medija, pojedinaca ili uvijek »avangardne« ulice. Uz dozu sarkazma može se zaključiti kako su političari ovu svekoliku dramu  inkorporiranog terorizma u svakodnevnu realnost dočekali kao za njih jedinstvenu priliku koja se ne smije propustiti: paranoični strah ljudi valja kapitalizirati dodatnim mjerama koje će taj strah ojačati, sve u ime njegovog smirivanja. Na silu onih što su otpadnici od sistema treba odgovoriti silom sistema.  Ovi prvi su pri tome u velikoj prednosti. Ne znamo ih, kažu, dok se ne pojave iz mraka.  A žrtve su vazda na svjetlu dana mada to ne znaju. Slojevitost istina o njima, žrtvama  često ima svakojake konotacije ali, to je u ovom času druga tema.

Nasuprot ovome, jedna bitna dimenzija u cijeloj priči uvjerljivo je manjkava. Kako su, zašto i sa kojim motivima, uz koju globalnu planetarnu politiku, temeljem kojih kapitalnih grešaka (ili planiranih projekata), stvoreni i još se stvaraju uslovi za – što se sigurnosti tiče – osjećanje da svakim danom u svakom pogledu sve više nazadujemo!

Tragom mnogih pametnih, ali nerijetko i potpuno deplasiranih ideja o tome kako politikom popraviti sigurnost naših života, logično je zapitati se, šta je to do sada, evo samo u minulih desetak godina, donijela svjetska politika u ime stvaranja tog sigurnijeg i pravednijeg svijeta. A zapravo čineći od njega mnogo nesigurniji gori svijet. Kako je to izgledalo na Istoku, bliskom ili srednjem, odavno već udžbenički definiranom prostoru »na kojem je rođen terorizam«. I, kobajagi,  nigdje drugdje! Tako je bilo od talibana u Pakistanu i mudžahedina u Afganistanu do Al Qaede i ISIL-a, a u raznim smišljenim interpretacijama i sve do mrskog »teroriste« Asada. Eto, kažu, da nije bilo njega, ne bi ni ISIL-a, znači ni Pariza, Bejruta, Sinaja…Skeniranje ključnih  poteza u vezi sa ovim ovdje je vjerovatno pojednostavljeno ali, teško da je netačno. Pa da se prisjetimo, redom.

Poodavno je već počelo temeljito potkopavanje, ili političkim riječnikom eufemizama kazano, redefiniranje međunarodnog poretka. Cilj je, legitimiranje sile kao presudno bitnog faktora u međunarodnoj politici  jer se uz sve one kategorije bivšeg poretka poput suvereniteta i teritorijalnog integriteta država, granica, nemiješanje u unutrašnje poslove itd., takozvani geostrateški interesi moćnih ne mogu brzo i uspješno dosegnuti. Treba li napominjati da su ti »geostrateški interesi« uglavnom na terenu energije i drugih resursa kojih je ubrzanim porastom stanovnika na planeti, pa tako i ubrzanom potrošnjom i eksploatacijom sve manje. Tiho, ali efikasno stvorena je nova realnost, mada je niko nije i formalno ozakonio. Ono što se nekada nije smjelo, danas je normalno i uobičajeno. Može se okupirati, rušiti, mijenjati silom,  raznim koalicijama i vojskom, »proksi« ratovima i »narandžastim revolucijama« na tuđem terenu. Kako ko hoće ako je jači na bojnom polju i podjednako tako uvjeravanjem svojih partnera da se to tako može i mora. Uglavnom u ime demokracije i ljudskih prava. U ime sile, osvajanja i raznih interesa ustanovitelja demokracije, ne daj bože. Stari uređeni svijet sa naivno humanističkim kodovima, standardima i obrazovanjem otklizao je u sjećanje.

Slijed stvari je logičan. Na ovako raščišćenom terenu, 2011. godine na Bliskom istoku krenula su tzv. arapska proljeća. Entuzijazam, optimizam, raskid sa mračnjaštvom, demokracija, ljudska prava, budućnost u sreći. Tako, valjda, i nova faza sigurnosti. Geostrategiju  bržeg i lakšeg stvaranja uslova za potpunu kontrolu izvora energenata, kontrolu ruta za te energente, za obezbjeđivanje lakšeg protoka i oplođavanja zapadnog kapitala u tome je malo ko vidio. Tamo gdje nije išlo glatko, stvarani su, ubacivani u igru, opremani, naoružavani i trenirani  kao »oslobodioci« klasični teroristi. Zvali su se »umjereni«, »slobodni«, »revolucionari«…Kada su nedostajali, dovođeni su sa strane, sa prethodnih ratišta. Njihov put iz Libije u Siriju, recimo, imao je znakovito kodno ime – pacovska ruta! Petu godinu nakon početka svega, bilans je strašan. U Egiptu, mnogo tvrđi, vojni  režim ne uspijeva da se obračuna sa »ćelijama« terorista širom zemlje, ISIL hara po Sinaju, inozemna je pomoć »Muslimanskoj braći« koja nisu iskorijenjena. Niti će lako biti. Libija je de facto, kao država, potpuna ruševina.  Razoreno je iznutra sve što je polako postajao model uvezivanja vijekovima suprotstavljenih plemena u zajednicu koja je svojim stanovnicima ponudila sređen život visokog standarda u sistemu koji je tamo, naprosto, bio maksimum mogućeg u tom razdoblju.

Ne mnogo prije brutalne likvidacije Gadafi je poručio da će, srušivši Libiju, Evropljani učiniti Mediteran morem krvi, a svoj kontinent prostorom najezde miliona izbjeglica. Nisu mu vjerovali, a on je lidere starog i klaustrofobičnog  kontinenta opsjednutog profitom nazvao »idiotima«. Ne baš diplomatski, ali znakovito, danas. Pristojnost je u ovoj realnosti deplasirana. O rezultatima sirijskog ledenog i najsurovijeg »proljeća« u povijesti političkih godišnjih doba ne treba ni govoriti.

 Podjednako je sve jasno i sa Irakom, milion mrtvih, i evo Jemenom. Jordan pa i Libanon jedva se održavaju na nogama. Ništa nije završeno sa tim »proljećima«, ali je sigurno da može biti samo još gore, kao što je sigurno da tamošnja razarajuća demokratizacija pokrenuta korporativnim, bankarskim i neokolonijalnim interesom sa Zapada kao sjena počinje da prekriva i Evropu.

Treća priča u prisjećanju na pet faza projekta »jačanja sigurnosti, demokracije i ljudskih prava u svijetu«, tragom ove prve dvije, priča je o proizvodnji terorizma kao organizirane snage čiji je cilj bio da ubrza uspjehe onog »proljeća«.  O tome ima dokaza na svakom koraku. Pogotovo u Siriji kao ključnom prostoru na naftnim i plinskim rutama od izvora u Zaljevu do Sredozemlja, pa odatle prema najvećem potrošaču energenata, Evropi. Ali i zato što Asad nije poslušao odluku moćnih da svojim odlaskom »demokratizira« te plinske puteve od Katara do Mediterana , denacionalizira vlastite energetske izvore, oslobodi im rusku pomorsku bazu u Tartusu, odrekne se Irana kao partnera, uđe u sistem MMF-a i Svjetske banke, zaboravi sekularizam države i rastjera svoju srednju klasu, ukine Kurdima nacionalna prava i time zadovolji Tursku. Terorizmu i njegovim istinskim tvorcima na Zapadu Bliski istok nije ostao jedina  meta. U fazi je izluđivanje Evrope isprovocirane potezima koje teroristi i logističari smišljaju.  I odgovorima  koji će tom izluđivanju samo još doprinijeti. Jedino se tako mogu zataškati pravi motivi, ciljevi i greške u ideji da  terorizam mora biti najvažniji  potrebni strateški neprijatelj jer bez njega nema ni velikog posla. Mračna priča krvavih tragova, ali funkcionira. Terorizam je postao biznis zakulisnim imperijalnim vladarima svijeta. Regrutna baza za njega na orijentu ciljano zaustavljanom u napredovanju, obrazovanju, modernizaciji i osvještavanju, postala je idealna. ISIL nije tek biznis, već i socijalna patologija, opet prelivena na Zapad. U stvarne korijene toga zla niko ne želi da dirne. Što manje sigurnosti, veći je dobitak za ideologe temeljnih planetarnih profitera.