Kaže ovih dana jedan sarajevski šeret iz raje kako mu je muka od godišnjica i zvaničnih datuma. Veli, »uvijek nam od toga bude gore…« I pomenu već prerano započeto »obilježavanje s elementima proslave« dvadesete godišnjice od potpisivanja Daytonskog sporazuma. O zaustavljanju rata i o pravljenju države, pod pretpostavkom da je rat okončan. Kao što znamo, rat jeste zaustavljen, ali nije završen. Država nije napravljena. Dušu dalo za »obilježavanje« ali ni nalik nečemu što treba da ima i elemente proslave. A zašto prerano? Pa Dayton je potpisan 14. decembra 1995. godine u Parizu pa bi pristojno bilo barem još malo pričekati. Valjda računaju da se ne poštuju ni kapitalne činjenice iz Sporazuma, pa ni tačan datum nije najvažniji. A da se želi nešto primjerenije uraditi ovim povodom, ona izmišljena državna zastava bi bila spuštena na pola koplja pa organizirana relevantna rasprava koja bi pokazala gdje je stvar propala i zašto ne može da funkcionira. U najmanju ruku, ne bi danas priču nudili drugima kao koncept, kao naprimjer Siriji. Što rade. 

Loša iskustva s »obilježavanjem« imali smo u minule dvije godine još dva puta. Prvo sa stogodišnjicom početka Prvog svjetskog rata kada su se svi sjatili da ushićeni baš u Sarajevu uskliknu »nikad više«, da nam ponovo kažu kako se »Evropa brani u Sarajevu« ili, još uzbudljivije, kako je »Sarajevo srce Evrope«. I onda nam hinjski ubace kosku da je glođemo, a nikada prije nismo: »Da li je Gavrilo Princip heroj ili terorista…! « U duhu i u korist pomirenja na ovim prostorima. I taman kada smo makar na trenutak smirili duhove u vezi sa tom dramatičnom suvremeno vjekovnom dilemom, eto i dvadesete godišnjice Srebrenice. O kojoj ovdje znamo što se može i treba znati. U Den Haagu i sud kazao ono što je, takav kakav je, organiziran od onoga od koga jeste, imao kazati. Oni koji kao ni danas ne znaju o čemu se radilo, nikada neće ni saznati ne zato što je nešto sakriveno, već zato što neće da znaju. Tu nove edukacije nema. Pa i u takvoj situaciji sve je bilo spremno za pomen, sjećanje i bol u miru. Najavlili da će doći i oni što se nisu očekivali, neka. Odjednom, prijedlog rezolucija u UN-u od onih koji nas, poznato je, odvajkada istinski vole, pa nakon njene »neizbalansiranosti« druga, pa treća, pa četvrta verzija…I sve to praćeno ovdje razornim dizanjem tenzija. Ni praštanje jednih ni pasjaluk drugih kao da nisu dovoljni – tamo gdje se to mjeri. »Never forget«, dobija drugačije ciljano značenje. Kao da muku treba stalno održavati živom. Pa rezolucija na »rezoluciju«, sve do onog mučnog okončanja »obilježavanja« u koje su se u svijetu toliko zaklinjali. Sve je instalirano tuđom pameću i knjiženo na njihov konto. Taj 11. juli 2015. utihnuo je sasvim drugačije nego što je zaslužio jer se neko potrudio da  se odavde pošalje poruka kakvu samo ničemu poštenom prilagođena pamet može da smisli.To je, valjda, odavno moralo postati jasno.

Kako, u tom smislu, izgleda taj pregled nježnih uvjerenja da se, eto, sve nekako pospremilo uz ovo »obilježavanje« dvije decenije Daytona, dakle otkako nam je sreća pokucala na vrata. Što mi, nezahvalni, ne vidimo. Veli novina – koja  nije tu važna – već napor da narod zna kuda sretan hrli: Prvi razlog da povjerujemo kako je kucnuo čas za veliki preokret u odnosu na BiH je što je zamor Evrope za proširenje sada – »prošlost«. Posebno pred pritiskom izbjeglica (sic!), eto naše šanse ali, »samo ako BiH bude imala efikasnu vlast koja je partner EU…« Pa pada li ikome na pamet da eto baš to nemamo punih dvadeset godina, ne zato što ne umijemo, već zato što nećemo. Neulazak u EU je projekt svake ustavno  dekonponirane vlasti, a ne slučajnosti. Jedino postojeći status quo tzv. oligarhiji obezbjeđuje ostanak na slobodi i bezočnu bahatost i otimačinu bezmalo poput najcrnjih anarhija u Africi.

Tačka dva kaže da je šansa eto baš dvadeseta godišnjica Daytona! Pa nije svekoliko rasulo stvar datuma i godišnjica, već plana destrukcije i kontinuiteta u provedbi tog plana. Na tridesetu godišnjicu, kada bi je ovako dočekali, šanse bi bile proporcionalno manje. Šansi je bilo, ako je bilo, na prvu i drugu godišnjicu a ne nakon dvije pune decenije planskog rasturanja svega što liči na državu, i iznutra i izvana.

Onda kažu, da će preokret u BiH nastati, zamislite, presudama Karadžiću i Mladiću u Den Haagu. Valjda uz legaliziranu praksu po kojoj svi presuđeni zločinci tamo automatski postaju javno heroji, vaspitna uloga i zamišljena nakana Suda pretvorila se u čistu šprdnju. I motiv za obnavljanje animoziteta i mržnje u onih koji bi trebalo da se mire. Ko je tu napravio temeljnu grešku i zašto, ovim je povodom manje bitno ali se sve dovršava kao priča o golemom neuspjehu cijelog projekta pomirenja temeljem poštivanja pravde i elementarnih civilizacijskih standarda ponašanja.

Pod brojem četiri je budući uspjeh BiH u nečemu što se zove »promjene i napredak u regionu«! Koliko se vidi, napredak je samo u odnosima što su bezmalo u novom pucanju. Sujete, bahatost, kaprici do primitivizma kao pušteni su s lanca a dvije decenije svekolikih napora, novca, aktivizma, prelijepih riječi i optimizma bačeno je pod noge samo u par sedmica, i to povodom koji čak nije  usko regionalni, već globalni i svjetski. I tiče se nečega što se i nama dešavalo i što smo baš ljudski zaboravili čim se više, kako glupo mislimo, nas više ne tiče. U takvoj situaciji slutiti konačni pozitivni prelom za sudbinu Bosne doista je groteskno.

Sedmi razlog za odlučni iskorak ni u šta je, kažu tumači sage o prekretnici: »Ekonomsko iscrpljivanje…« Voda je došla do grla u tolikoj mjeri da se, konačno, mora isplivati. Daljeg bauljanja po mraku ne može biti. Odnosno, možda bi i moglo kada bi bilo »opsežnih, hitnih i radikalnih mjera« jer bez toga će, kažu, država izgubiti ekonomske i finansijske temelje bez kojih neće opstati. Sve ono naprijed, doduše, govori da tih temelja država odavno nema, pa opet opstaje. U tome i jeste kvaka. Mora opstati jer se ne smije raspasti, zasad. A ne smije biti ni postojeća onoliko koliko svaka iole normalnija država. Matematički i logički nedokazivo, a postoji. Takav interes, a kad je on jak, posebno izvana, sve može.

I konačno, kako vele u Bosni »k’o biber po pilavu«, ide ono o kreatorima koji  nas vole »obilježavati«. Kaže se da je nama u prilog ono, kako se zove, »geopolitičko preslagivanje i spremnost SAD…« Koje?  Pa izbjeglice, redefiniranja odnosa velikih itd. A u tom preslagivanju i redefiniranju unaokolo ne zna se gdje je gore, ili na Balkanu među tzv. komšijama, u Evropi gdje unutar EU odavno nema jednoglasnosti ni konsenzusa, ili tamo gdje su »veliki« na pola koraka od varnice i totalnog požara. I gle čuda, baš prilika da se svi pozabave Bosnom koja je prevažna za preslagivanja i redefiniranja.

Nesvijest o BiH, tvorevini rijetko viđenoj u teoriji države i prava, kako tu nauku znamo od Prvog svjetskog rata pa naovamo, duboka je. I brementita budalaštinama. I kod onih izvana i kod takozvanih lidera iznutra što naručuju ovakve »analize«, sebe radi. Pa ako su interes i kleptomanski maniri ovih kod kuće razumljivi, jer može im se, u čemu je tajna ponašanja spram Bosne onih izvana. I poguravanje da proslavimo i obilježimo, šta bilo, samo neka se nazdravlja. Da li je tek u tome što nemaju vremena za bilo šta osim za sebe same, ili što ne vide da se neka treća decenija sutra sasvim sigurno neće ovdje ni proslavljati ni obilježavati. Ili baš zato.

Ko zna, možda to i jeste razlog da se sada digne čaša. Vina ili himbera, sasvim svejedno. I da se ugasi svjetlo.