Vjerovatno sam već dosadan ponavljanjem zblanutosti nad ocjenom Evropske Unije o stanju u Bosni i Hercegovini i formulacijom koja to viđenje definira. Ako neko eventualno ne zna šta su zvanično ustvrdili mudraci iz Bruxellesa, evo da zna: »Reformski uspjesi BiH na evropskom putu su impresivni !«

Taman kada pomisliš kako nema više smisla baviti se time, pa ima u toj Evropi danas i mučnijih i skandaloznijih definicija i čitanja otužne realnosti, kad ono upravo okončani, a nedovršeni izbori u »impresivnoj BiH«, ne daju da se citirana šprdnja zaboravi. Još se ne zna koje je brojanje glasova u Srebrenici ispravno, kao da se radi o stotinama hiljada glasača. O izbornim skandalima u Stocu koji su prekinuli glasanje bezbroj je verzija a zvaničnici, kao, ne znaju kome da vjeruju. U Mostaru se ni nakon osam godina bez izbora ne zna kada će ih biti i hoće li… Naravno da je apsolutno nesuvislo vjerovati kako će javno vraćanje na jad političkih procjena EU o Bosni sada išta promijeniti. Ipak, čovjeku je, koliko-toliko normalnom, neophodno da ne pristane na ciljane pokušaje kako bi ga se učinilo – nenormalnim.

Postoje najmanje dvije varijante temeljem kojih se dešava sva ta groteska u odnosima evropske klaustrofobične birokracije spram Bosne i Hercegovine. Jedna je rutinski politikantska, davno istrenirana i na neki način, uz mnogo napora, manje skandalozna. U kontekstu onoga što se danas zove politikom, može se čak i razumjeti: Evropske birokrate krajnje sumnjivih kapaciteta i entuzijazma, štiteći svoj konformizam, slijede logiku netalasanja i prikrivanja problema da se jurnjavom za mačkom ne bi istjerao vuk. Ta psihologija potpunog oportunizma temeljem kojeg se zaključuje kako gubitnike valja ohrabriti da se ne bi izrodili u još veći problem za samu Evropu, stara je i dobro poznata. Otud pohvale hohštaplerima, blago kazano, u uvjerenju da će ih to preobratiti i gurnuti na pravi put. Jer oni, eto, i ne znaju da su na krivom pa će ovako, valjda, to shvatiti. Igra se ponavlja u krug dok se ne postigne očekivani cilj. A on je održavanje stanja takvog kakvo je.

Druga je varijanta gora. Ona kazuje da ni »lideri« Evrope, ni »lideri« na domaćem terenu u svom klaustrofobičnom svijetu u kojem predu kao mačori od svekolikih zadovoljstava, doista ne povezuju ni na kakav način ono što je izvan njihovog svijeta. To je ovdašnji realan život bolno pritisnut egzistencijalnim poniženjem i narastajućom masovnom frustracijom. Oni doista misle da frizirana statistička što im se servira jeste jedina istina mimo svega što se zove stvarnost. Posebna priča je što ovdje čak ne postoje ni validni sistemi i mehanizmi praćenja i uvida u tačne parametre stvarnog ekonomskog, socijalnog, političkog stanja i raspoloženja. Birokratama nije nimalo sumnjivo što se galopirajući rast »zasniva« na svekolikoj bijedi izazvanoj, uz ostalo, i kleptomanskim pretakanjem pokradenog državnog i društvenog kapitala u privatne džepove poznatih i nepoznatih lopova. Niko da se upita otkud nezadovoljstvo kada su »reformski uspjesi impresivni…« A uostalom, evo i »narod« je na upravo obavljenom glasanju pokazao da je za vodeće političke partije. Vjerovatno i ne pomišljajući da je svekolika mašinerija priprema za to glasanje i bila usmjerena na pranje mozga lažnim obećanjima koja su jadnima posljednja nada da će biti bolje. Pa tako su im rekli »njihovi«. A posljednji validni podaci kazuju da milion stanovnika u BiH, od 3.5 miliona, živi u neupitnoj bijedi.

»Impresivni rezultati« pretočeni su na izborima za lokalne funkcionere čiji je posao da se bave prevashodno putevima, vodovodima i kanalizacijama, lokalnim temama i dilema – u svenacionalnu homogenizaciju. To je uostalom ustavni koncept i politička realnost od rata naovamo. Zato je BiH sada na samo korak od potpunog zaokruženja tri države unutar jedne, nepostojeće cjelovite države. Ostaje još tehnički posao, u novostvorenoj realnosti podjele stvar valja ovjeriti institucionalno-teritorijalnim pečatom. Baš impresivno.

Milorad Dodik i njegov SNSD potukao je u Republici Srpskoj do nogu opoziciju koja je prije amo dvije godine na općim izborima slutila ofanzivnim izlaskom na tamošnju političku scenu. Šifra je bila udžebička: Ishisterisati »narod« prijetnjom da ih mrski neprijatelj (»fundamentalista Izetbegović, znamo-mi-ko-je-on«) hoće eliminirati. Izetbegoviću ova optužba ne samo da nije bila mrska, već je i u njegovoj strategiji ukalkulirana kao naručena, pobjednička. Na povik kako »Dodik referendumom ruši našu državu, jednu jedinu, i njen ustav« odazvala mu se jednonacionalna stranačka – pobjeda. »Neće oni nas, homogene«. Čović i njegov HDZ, već poodavno bezmalo »jedini predstavnik hrvatskog naroda u BiH«, ovim je ojačao svoj pravi put prema »jednakopravnosti« koja se u svakom logičnom čitanju svodi na – treći entitet. Novi momenat u tom čitanju je da uz svekoliku uzajamnu nesnošljivosti između Dodika i Izetbegovića treći entitet i nije više toliko »ustavno i dejtonski nelogičan« kako se evo dvije decenije tvrdilo. Priča o realnosti »Washingtonskog sporazuma« pojavljuje se nanovo iz kobajagi zaborava. Impresivno reformski.