Kaže mi nedavno prijatelj nostalgično: »Nekad su ratovi imali smisla. Taj fenomen znale su i novine objasniti. Danas, em ratovi nemaju smisla osim za one koji ih pokreću sebe radi, em mediji to moraju objasniti ali ne znaju ili ne smiju to uraditi pošteno…«

Bila mi je poznata ta filozofija, pa sam razgovor brzo zaboravio. Onda su se, prije neki dan, dogodile dvije tekuće usputne sitnice kojima nas svakodnevnica zasipa, bez veze jedna sa drugom, a ipak mi vratiše misli na riječi dokonog prijatelja.

Kakve to »gluposti« stoje iza ratova i kako ih podanički hrane mediji i to oni nekad respektabilni. Riječ je, prvo, o jednom ambicioznom a jadnom dokumentarcu glasovite Njemačke TV kuće ARD, pod pretencioznim naslovom »Bliski istok, 100 godina rata«, i o bezveznom ali nevjerovatno znakovitom  lamentiranju  povodom godišnjice »iranskog dogovora« na TV Al Jazeera Balkans. Naravno, uz onu šminkersku napomenu da objavljeno ne mora da ima veze s njihovim stavovima… sic!

Sve skupa, u paketu, natjeralo me da se sjetim poznatog grafita sa svjetskih zidova: »Svijet je pun budala koje misle da je svijet pun budala…« Tako nekako.

Spomenuti, sada evo profesionalno – tužni ARD htio je svojim dokumentarcem, valjda, objasniti »prosječnom« Nijemcu odakle taj islamski ekstremizam u svijetu. Pa je u samom startu skočio sebi u stomak naslovom o sto godina rata na Bliskom istoku, potpuno zanemarujući u toj priči izraelsko-arapske sukobe, sa Palestinom u srcu svega, što temeljno određuju tamošnje stanje evo već tih stotinjak godina.

Ako se uračuna i sve ono prije nikada realizirane odluke stvaranju dvije države. Autogol u prvoj minuti! Potom slijede najgrublji mogući prekršaji »u šesnaestercu« bez dosuđenih jedanaesteraca, jedan po jedan: Otkrili su da je izvor svekolikog islamskog terorizma lider Muslimanske braće u Egiptu, mučen i ubijen u vrijeme Nasera.

Njega, Sajid Kutba, na Zapadu su identificirali tipično Holivoodski: »kum i mučenik islamskog radikalizma«. Od njega, kažu, direktno potiču Osama Bin Laden (?!) i svi njemu slični. Nigdje tu nema ni ciljane proizvodnje terorizma talibana u Pakistanu osamdesetih  da bi se došlo glave Sovjetima u Afganistanu, ni činjenice odakle je Bin Laden i ko ga je doveo iz Saudijske Arabije stvarajući Al Qaedu, koji su interesi Zapada i direktno Amerike u toj radikalizaciji bili onda, sve do danas. Eto i doslovce prije tri dana vijesti o teroristima organizacije Harakat al-Noural al-Din al-Zenki čiji su divljaci u Siriji,uz osmijehe i pred kamerama, odsjekli glavu dječaku optuženom za ko zna šta. Usput, ova je organizacija proglašena u Americi »umjerenom opozicijom« Assadu i kao takva do nedavno naoružavana i finansijski pomagana. Svakom koljaču, a hiljade ih je, po 150 dolara mjesečno !

U priči o Islamskoj Državi u filmu ni riječi o njihovim stvarnim počecima i interesima onih što su ih stvarali. Mursi, lider Muslimanske braće u Egiptu, »demokratski je izabran« nakon eliminacije »despota Mubaraka« koji nije više trebao Amerikancima kao što je to bilo onda kada im je nakon ubijenog Sadata čuvao Izrael kroz sporazum iz Camp Davida. Zatrebao im je Mursi. Zato je general al-Sisi koji je srušio Mursija »novi diktator« mada je potvrđen na izborima, u najmanju ruku onoliko demokratskim kao i Mursi prije njega. Takozvano »arapsko proljeće« za ARD je samo trg Tahrir u Kairu preko koga je stigao Mursi. O Libiji i Gadafiju ni riječi. O Siriji onoliko koliko je potrebno da se Assad locira kao tiranin koji je udario na narod, pa je opozicija uzvratila. Ko je sve u toj »opoziciji«, odakle svi oni koljači i ISIL, ko ih je sve naoružavao i naoružava, kako to da su oni što odsijecaju glave dječacima »umjerena opozicija« i danas na listama partnera, nema ništa, ni riječi. Zato po njima danas koaliciju protiv Islamske Države vodi ekskluzivno SAD sa mnogim pridruženim državama, među njima i onima što su zdušno pomagale terorizam. Rusija se tu ubacila iz vlastitih ambicija…

Sve skupa nije ni prvi ni posljednji put da se ovako dizajnira realnost na Bliskom istoku. Pitanje je drugo. Otkud  ARD u ovome. Da li je moguće da tamo niko ne vidi koje razorne posljedice ima ovaj uređivački jad u velikoj i prevažnoj Njemačkoj, na njihovoj javnoj televiziji. Ili je u pitanju ono u što ne želimo nikako da povjerujemo: Mržnja i sukobi se podgrijavaju svjesno i namjerno do »konačnog rješenja«. Što se novinarstva tiče, sve je otišlo do đavla a jedna prevažna profesija brzo i sigurno umire.

U kombinaciji sa ovim je na svoj način podjednako dramatična ilustracija tog novinarskog jada. Izvjesni Luke Coffey nažvrljao je nešto što je rezultat njegove pameti. Takvih lamentiranja je bezbroj po svijetu. Ipak, pričica je sjajna ilustracije jednog dominantno prisutnog i duboko uvriježenog siledžijskog mentalnog sklopa koji se kao teror nad ljudskim pravima i slobodama  nameće ostalima kao vlastito pravo pa i obaveza. Dotični Luke ima, doduše, biografiju koja sve objašnjava ali iole normalnijeg čitaoca njegovog lamentiranja to ne čini mirnijim. Ne zato što je on sam po sebi bitan, već zbog činjenice što takav način tipičnog siledžijskog razmišljanja intrigira utjecajnu medijsku kuću koja mu objavljuje tekst. Gospodin je »istraživač specijaliziran za transatlantsku i euroazijsku sigurnost pri istraživačkom centru u Washingtonu (kojem?). Bio je savjetnik u Foreign Officeu u Londonu i oficir u američkoj vojsci«. Što bi rekli na onim stranama, wooow ! Profil je udžbenički za čitanje zaključaka i ocjena kojima se, dakle, ne može proturiječiti, sila je to. Eto taj istraživač, pamet u Foreign Officeu i američki vojnik sumira u tekstu i poručuje ono što se mora znati a povodom godišnjice od potpisivanja Zajedničkog sveobuhvatnog plana akcije za Iran. Šta  to znači za Ameriku, šta za svijet i šta za njega, »kada bi on bio neki izraelski ili lider sunitskih Arapa na Bliskom istoku…«

Saznajemo tako slijedeće, zahvaljujući Al Jazeeri koja je našla za shodno da baš tekstom Luke Coffeya »Svijet se suočava sa Iranom 21. stoljeća« obilježi godišnjicu tog izuzetno značajnog sporazuma najjačih na svijetu (pet članica Vijeća sigurnosti UN plus Njemačka) sa zemljom koja se naprosto ne može gurnuti pod tepih, ma čiji on bio. Kaže  tumač sile svekolike:

Pomenuti Sporazum sa Iranom je i dalje loš, a jedina razlika je da je Iran snažniji i direktniji u regiji nego što je bio prije sklapanja Sporazuma u julu lani. Ergo, Iran nikako nije smio biti jači i direktniji. Da se znalo da hoće, valjda, ne bi bilo Sporazuma. Cilj je bio da Iran biude slabiji, samo što to niko liderima u Teheranu nije kazao.

Dalje, ovaj Sporazum »pun grešaka« ekonomski je ojačao Iran. I to je, očigledno, skandalozno. Da jedna zemlja što je bila 35 godina pod sankcijama silnika, nakon svega ekonomski ojača. Cilj u svijetu je, inače, da smiju jačati ekonomski samo zemlje kojima se to odobri. Ovako je Sporazum »povećao i vojnu prijetnju koju Iran predstavlja u regiji«. Kome ? Saudijskoj Arabiji, teroristima, Netanyahuovom Izraelu…

Na terenu vanjske politike tekst je po mnogo čemu groteskan. »Iran nastavlja poticati rat u Jemenu!« Iskreno vjerujem da se pred ovom konstatcijom smijulje i u Pentagonu, pa čak mnogi i u Rijadu. Slično je i sa »opasnim uplitanjem Irana u Iraku i Siriji«. Pa ko se ostali što se tamo još »upliću«, Eskimi, Bušmani i Indijanci ? Na tragu tog skandaloznog uplitanja, pisac skromno zaključuje: »Da sam ja neki izraelski ili lider sunitskih Arapa bio bih žestoko prestrašen onim što budućnost donosi za iranske aktivnosti u regiji«.