U danima u kojima se teškom mukom, korak po korak i uz prekide nastoje započeti pravi  pregovori u Ženevi o budućnosti Sirije, Amerikanci su u najsloženijoj situaciji. Vlastitom krivicom,  priznali oni to ili ne. Bez malicioznosti  za  koju bi bilo dosta mjesta  u ocjeni odgovornosti za ono što se tamo dešava evo već pet godina, oni sada jedini teško balansiraju na mnogo više razboja nego bilo ko drugi. Najnovije stanje oko Aleppa i hitni prekid  priprema za pregovore od strane »umjerene opozicije« tim povodom, ovu konstataciju potvrđuje. Doduše, teško je i Britancima i Francuzima zbog razvoja situacije, ali to nije ista priča. Kod njih su više u pitanju neokolonijalni sentimenti nego geostrategija, ali to ne bi priznali.

Kako u ovom času stvari stoje sa glavnim igračima u ovoj priči ? Assad traži rješenje da legitimira  svoju pobjedu i nije mu lako jer su mnogi  i više nego spremni da mu to onemoguće. Ipak, njemu je cilj jedan i jasan. Rusi također  biju prije svega svoju bitku i u dobroj su poziciji i na terenu i na međunarodnom planu. Ako dobiju tu bitku – uz veliki povratak na Bliski istok i odbranu vlastite  teritorije od  dirigiranih  džihadista spremnih da zakorače na Kavkaz – pripašće im i mnogi usputni ali važni benefiti. Jednim imenom kazano, geostrateški. Iran je, zapravo, glavnu bitku već dobio izlaskom iz izolacije na velika vrata i već je u zamahu prema svijetu na raznim frontovima. Deblokirani su im novci i nafta, sklapaju po svijetu ugovore mjerene milijardama dolara, otvaraju se u svim pravcima. Obezbjedjivanje  čvrste konekcije sa  šiitima  u Libanonu i unaokolo sada će lakše ići. Saudijska Arabija se polako rastače i na domaćem i vanjskom planu na kojem su mislili da su neprikosnoveni.  U mnogo čemu su se preračunali. Ma koliko  do jučer to izgledalo nevjerovatno, tako je. Tržište za terorizam  dovelo bi im se silno u pitanje  završetkom  rata u Siriji i Iraku, porazom ISIL-a i pratećih džihadista.  Katar, također, bije bitku u ovom istom paketu, za  poziciju u kojoj neće biti  mnogo manevarskog prostora  za mir i stabilnost. »Muslimanska braća« sa centralom u njihovoj zemlji veliki su uteg.

Turska je u najdelikatnijoj situaciji  jer su joj apetiti  u direktnoj proporciji sa veličinom i  snagom, a zaigrali su se u procjeni mogućnosti  spram tih apetita. Višestruko. Posebno neodgovornim ulaskom u svekoliki »rat« sa Rusijom koja ne prašta stupidnu igru  sa avioniom. Dojučerašnje ideje o stvaranju »zone zabrane leta« i »pojasa bezbjednosti« od 120 km uz sirijsko-tursku granicu kao varijante, de facto, da se uđe u Siriju,  sada su samo san. Nije malo onih koji danas kažu da bi kraj rata u Siriji,  na način koji bi odgovarao Assadu, Rusiji i Iranu, značio ogromnu mogućnost za početak rata – u Turskoj.

Ovako gledano, pojednostavljeno,  jer je bezbroj nijansi u svakoj od ovih priča,  pozicija Washingtona je najdelikatnija.  Oni bi sada da nekako u svemu pomire nepomirljivo.  Formalno, navodno su  našli zajednički  interes  sa  Rusijom (koji je legitimiran i kroz Vijeće sigurnosti UN)  da se rat okonča kroz pregovore u Ženevi. Pozicija pred te pregovore im je mnogo složenija  nego u vrijeme lanjskih  pokušaja sa pregovorima u Beču. Sada, službeno, priznaju  preživljavanje Assada uz varakanja vezana za datume tog preživljavanja.  Iza zavjese, previše je unutar Amerike onih koji se sa ovom varijantom ne mogu pomiriti. Jastrebovi to čitaju kao poraz pred Rusima, a to je jedino što u Americi nikada niko nije bio spreman da prizna, ni u kakvoj varijanti. Ma koliko se zapravo ne radi o porazu već zajedničkoj mogućoj pobjedi. Uz silne napore Kerrya da pregovori počnu, očigledno je da Ankara nikako ne može da preboli  kraj priče u Siriji sa preživjelim Assadom i neporaženim Kurdima.  I Saudijska Arabija, ionako do histerije  razdražena  američkim »približavanjem« Iranu, to ne bi da dozvoli, ali isprovocirati Washington toliko da se u toj priči opredijeli za Teheran,  ravno je samoubojstvu. Ujedno, Obama ne može tek tako dići ruke od Rijada, kao što je svjestan koliko mu je Turska kao južni NATO stražar  prema Rusiji važna. 

Diplomatske lukavosti kojima se pribjegava  su koliko ozbiljne toliko na momente čak i zabavne. Na sve strane.  Prije petnaest dana potpredsjednik SAD Joe Biden doslovce se umiljavao  Erdoganu i Davutogluu u Ankari. A krajem 2014. je konstatirao,  ne slučajno,  kako su saveznici Washingtona u Siriji najveći problem u stvaranju ISIL-a. Oni su davali bezgraničnu podršku svakome ko je bio protiv Assada… Ubrzo je sve ovo negirao na sva usta da bi sada čak izjavio  kako je Amerika spremna i na »vojno rješenje« u Siriji, zajedno sa Turskom, ako propadnu pregovori u Ženevi. Eto kako bi se eliminirao ISIL! Vojnu operaciju  Turske u Siriji, gdje je Rusija pozicionirana  kako jeste, posebno nakon neoprostivog  rušenja  svog SU-24, čak i površni znalac tamošnje situacije vidi  kao vic.

Amerikanci bi se već poodavno rado pomjerali sa bliskog prema dalekom istoku, da mogu. To je sada teško, jer treba pomesti iza sebe podosta haosa što su ga napravili. Od Talibana i Afganistana (tamo je svakim danom sve gore), preko neplaćenih  računa u razoranom Iraku i podivljaloj Libiji,  neunovčenog »proljeća«  na Tahrir skveru u Kairu, do jasnog debakla – ma kako se to završilo – u Siriji i otvorenog fronta u Jemenu. 

U svim ovim balansiranjima  prema vanjskim  nezasitim  partnerima što vjeruju  da imaju čime ucjenjivati Washington pa se tako i ponašaju,  po svemu sudeći Amerikanci najveću grešku prave popuštajući Turskoj u slučaju Kurda. Njihovo eliminiranje, prije svega ozbiljnih  sirijskih Narodnih Odbrambenih Jedinica (PYD) sa pregovora u Ženevi, na zahtjev Ankare i suglasnost UN-a (čitaj SAD) temeljni  je geostrateški  promašaj. Ukoliko nije u pitanju neka zakulisna igra izazivanja zapaljivih posljedica. Ranije je već konstatirano da je vrijeme guranja Kurda pod tepih završeno. Legitimirani su i politički i vojno. I u Turskoj su izborima izašli na javnu  scenu, o Siriji i Iraku da se i ne govori. U Siriji  drže više od 25 posto teritorija ove zemlje prema granici sa Turskom. Organizirani su na nivou snažne autonomije  uz prešutni dogovor sa Assadom ma koliko taj odnos tek treba precizno definirati. Vojno su jaki, naoružavani iz raznih izvora i sa Zapada, pa i iz EU. Uživaju međunarodne simpatije  obrnuto ocjenama onoga što im u Turskoj radi režim. Činjenica da Erdogan izjednačava  PYD sa  Abdullahom Ocalanom čiji je PKK na listama terorista  u UN, SAD, EU, NATO, Turskoj, Velikoj Britaniji itd. nimalo ne umanjuje uvjerenje u svijetu  da je Turska, što se Kurda tiče, posebno u Siriji, debelo zabrazdila na pogrešan kolosjek. 

Kada bi popuštanje Washingtona Ankari u vezi sa eliminacijom Kurda sa pregovora u Ženevi pratio i sličan stav spram  izrazitih  terorističkih organizacija što haraju Sirijom, a kojima se traži mjesto za pregovaračkim stolom (Jaish al-Islam, al- Nusra Front, Ahrar al-Sham itd.), uz  nekada umjerenu  Free Sirian Army, onda bi se to i moglo svesti na mudrost diplomacije. Ovako, cijela se operacija  priprema za početak pregovora svodi na taktiziranje u kojem se daje nesrazmjerno veliki medijski prostor  predstavnicima »opozicije« u Ženevi,  kako bi se ponavljala već pročitana priča o »Assadovim teroristima koji ubijaju svoj narod bombama i izgladnjivanjem«. I eto  zato, »sve dok oni ne prestanu sa time, nema pregovora…« Temeljem  stanja na terenu, nediplomatskim rječnikom kazano, ova je taktika glupa. Sirijska vojska, uz veliki broj naleta ruskih aviona, zatvorila je prsten oko Aleppa presjecajući logističku  komunikaciju sa Turskom, pa tako stvorila uslove za oslobađanje posljednjeg velikog mega-urbanog uporišta džihadista  u Siriji. Sve ostalo zvat će se u vojnoj terminologiji  »čišćenje«.  Da je pitanje »strana u pregovorima«  skinuto sa dnevnog reda ranije, uz minimum  uvažavanja realnosti, prije  bi došlo i do realiziranja  prvog uslova u pregovorima – prekida vatre na svim frontovima, osim onih koje drže ISIL i slični teroristi.  Ovako, svaki dan natezanja oko nemogućih pregovaračkih uslova postavljanih od onih što su praktično poraženi, otvara mogućnost za dalja vojna napredovanja sirijske  vojske jer odluke o zahtjevu za prekid vatre – nema.

Na političkom terenu, Amerikanci će imati još mnogo glavobolje sa Turskom, Saudijskom Arabijom i Katarom, uz još neke druge. Izrael je, recimo, zabavljen pritiskom na unutrašnju situaciju jer je i tamošnja realnost  sa daljim naseljavanjem okupiranih teritorija dogurala do »duvara«, na svaki način. Uz to, ni njima ISIL na granici više nije »bolja varijanta« od Assada. U Turskoj je na domaćem planu sve više nervoze što nije dobar ambijent za trezveno odlučivanje. Nove informacije kažu da se kontranapad Rusije nakon obaranja njihovog aviona pretvara u noćnu moru za Erdogana. Cifre vele da se samo u turizmu  naslućuje gubitak od oko 4,5 milijarde  dolara. Na prodaju je oglašeno do sada 1.400 hotela jer je više od četiri miliona planiranih ruskih turista , do sada, definitivno promijenilo destinaciju za ljeto koje dolazi. I umjesto da spušta loptu sa Kurdima, pa čak i da se pojavi na međunarodnoj sceni kao inicijator za sve prihvatljivo  globalno  rješenje  za njih u regionu, Ankara  guraju problem do vatre – u svom dvorištu.

U konačnici, Amerikanci i NATO neće zaratiti sa Rusijom, ni obratno. Ni radi cijelog Bliskog istoka, ni radi Turske, Saudijske Arabije ili bilo koga pojedinačno. Turska sa Rusijom možda misli da može, uz pomoć Amerike ili NATO-a. Ako tako misli, pogrešno misli. Ni Saudijska Arabija neće  voditi veliki rat sa Iranom. Ozbiljnog saveznika za taj rat ne bi imali. Amerikanci, Rusi, Francuzi, Britanci, Kinezi i Nijemci  nisu potpisivali sporazum sa Iranom da bi tu priču sada žrtvovali  gubitničkom bijesu i bolesnim ambicijama Rijada. Kurdi se neće smiriti dok ne riješe status koji im pripada. Do nedavno je to moglo i bez jedinstvene, zajedničke države, racionalnim  autonomijama. Turska nije bila spremna ni na to. Zato sada Ankara treba imati  razloga za strah. Stara je istina u politici ovih razmjera, da ono što je moglo kao rješenje danas, neće više moći sutra, ni nikad. Svaka naredna ponuda bit će gora za onoga ko je odbio prethodnu, moguću. Istorija se ne mora ponavljati ali se iz nje mora učiti.

A što se Amerikanaca i Bliskog istoka tiče, puno su šansi imali u prošlosti, i nedopustivo je mnogo neiskorištenih. Mada  to uvijek u početku izgledalo drugačije. Veliki im je izazov u ovom času kako će privesti razumu  svoje prateće partnere iz nekih drugih okolnosti, interesa i vremena, koji još uvijek misle da imaju sve najbolje karte u ruci. Možda i imaju ali, pitanje je koliko su svjesni da se promijenila – igra. I igrači na drugoj strani stola  očigledno su mudriji i  jači nego prije.