Svašta se u svijetu dogodilo u godini što je tek minula. Posebno pred kraj. Čak i oni što samo radi hobija osmatraju zbivanja na dalekim prostorima, mimo nas, kazali bi da se, eto, čuda ipak dešavaju. Počinju navodno pripreme za završetrak rata u Siriji. Tamošnja regularna vojska pregovara o odlasku iz razrušenih uporišta sa onima koji su se koliko jučer drčili pobjednički  na sve strane. Zapinje uglavnom samo oko toga moraju li prethodno položiti oružje ili ne. Ali otići će, sasvim sigurno. U Iraku je ISIL u rasulu. U Vijeću sigurnostu UN-a, prvi put o nečemu povodom Sirije izglasali rezoluciju bez upotrebe veta . Neki su se samo uzdržali ali to se ne računa. Ne može se baš odmah priznati ogromna promjena u tvrdoglavim stavovima ponavljanim godinama.

To bi ličilo na poraz nepobjedivih a to ne ide. Assada su u toj rezoluciji naprosto prešutjeli. Ni riječi o onom politički krajnje nemudrom i iluzornom insistiranju da bez njegovog odlaska nema ni mira ni pregovora. Sada valja spašavati obraz onome koji je bezmalo pet godina zahtjevao nerealno.

Na ovom istom mjestu napisano je još na početku svega da Assad neće otići, da Sirija neće pasti za mjesec ili dva kako su joj predviđali, a da će predsjednik biti pregovarač u ime svoje države. Priznat će ga kao dio rješenja, a ne destrukcije. Mnogi »analitičari« su tada pričali potpuno drugu priču uglavnom zato što nisu mislili svojim glavama, bez dodvoravanja politici i sili. Bili su  zaljubljeni u selektirane informacije i naloge. Da nije bilo tako, puno bi života bilo spašeno. No, mrtvi odavno nisu tema u narcisoidnim politikama.

Obama i mnogi oko njega, uglavnom političari, »civili«,  nasuprot mudrijim obavještajnim krugovima u vojsci (DIA), tvrdoglavo su insistirali na četiri potpuno pogrešne procjene: Prva je već pomenuta – uslov  za pregovore je da Assad mora otići! Druga, da anti-ISIL koalicija sa Rusijom, Kinom i Iranom nije moguća. Treća da je Turska postojan saveznik u borbi protiv ISIL-a i terorizma u Siriji i Iraku. I četvrta da u Siriji postoji »umjerena opozicija« i »manje loši teroristi« koje treba podržavati do pobjede nad Assadom.

Na sve ovo, manje ili više, upozoravao je još u početku i mudrac Kissinger ali Bijeloj kući kao da se više sviđala logika zlog duha Bliskog istoka (i šire), Brzezinskog. Sada se, prekasno, unaokolo u intervjuima posipa pepelom. Istorijska ironija ali i politička realnost vraćaju se Americi kao bumerang u globalnoj priči u kojoj Sirija i nije najveći problem za buduću geostratešku slagalicu bliskog i dalekog istoka.  

Među »nevjerovatne događaje«, uz pomenute četiri kapitalne greške u procjeni, ubrajaju se i mnogi drugi, na regionalnoj pa i široj razini. Rusi su ušli u vojnu operaciju u Siriji silno, čak precizno najavivši to sa govornice UN-a jesenas. I pozvali tada sve ostale da se pridruže ratu protiv terorizma do kraja. Naravno, imali su i specifično svoje razloge ali šta je tu neobično. Ego »jednog centra« samoetabliranog nakon hladnog rata, uz uvjerenju da će biti vječan, nije dopuštao nikakvo pridruživanje drugom. Pridružiti se može samo njima. Zapad i NATO nisu  vjerovali da je ruska najava istinita pa su zakasnili da ih nekom lukavštinom poput one u Libiji prevare i spriječe. Sada im gledaju u leđa u svakom pogledu.

Ni potpuno bezumna  turska provokacija sa rušenjem ruskog aviona nije uspjela. Tako to rade samo preambiciozni političari malog formata. Oni ozbiljni, i pored ogromnog izazova, mudro procjenjuju kako se ne treba zalijetati jer ima dugoročno efikasnijih i razornijih odgovora od onih na prvu loptu. Ipak, realnost mnogo šireg prostora nego što je granice između Sirije i Turske dugoročno je promijenjena.

Onda je krenulo redom, kobajagi bez veze jedno sa drugim. Redoslijed događanja koja su posljedica pogrešne zaigranosti i bahatosti sa jedne strane i logičnih reakcija sa druge, skoro pa nije najvažniji. Dešavaju se čudesa koja, zapravo, nisu čudesa. Jer toga u velikoj svjetskoj politici nema. Postoji samo prepoznavanje i neprepoznavanje očiglednog, mudrost procjene ili zaslijepljenost i bahatost bez pokrića. Prepoznavanje je sposobnost što se oslanja na logiku, znanje, iskustvo i zdravi interes. Neprepoznavanje u politici je amaterizam, neznanje, zaslijepljenost u ambiciji, vječita optika sile i nespremnost na promjene. Čudesa nema.

Nova realnost je da se Rusija vratila na veliku scenu. Što je najzanimljivije, silom koja je legitimirana međunarodnim pravom. Mnogi drugi za tu vrstu mudrosti nisu imalo pameti ni volje. Moskva je čak uspjela u drugi plan gurnuli i storiju o Ukrajini i Krimu, a povodom Sirije i svega unaokolo već i otvoreno ubiru simpatije. Mnogi dojučerašnji neprijatelji znakovito šute. Na rijetko zabilježen način Rusija širi svoj interesni kišobran  prema Aziji. Tamo je budućnost svega. Približili su se opet Afganistanu, sa Indijom su u najboljim odnosima otkako to kroničari pamte. Istovremeno, premijer Indije Narendra Modi zagrlio se u Islamabadu sa premijerom Pakistana Nawazom Sharifom. Događaj na toj razini praktično je prvi nakon 65 godina upornog neprijateljstva dvije velike »nuklearne« države, i tri krvava rata iza sebe. Da se ne zaboravi, Modi je u Pakistan došao iz Afganistana a samo dan ranije bio je u Moskvi. Ništa nije slučajno i – nevezano.

Pakistan, do jučer »najveći prijatelj« Saudijske Arabije, zabezeknuo je Rijad samo tri dana ranije stavom da su, ukratko, »protiv svake vojne intervencije u Siriji, protiv svakog pokušaja rušenja legitimne sirijske vlade i predsjednika Assada, uz bezrezervno podupiranje integriteta Sirijske Arapske Republike…«  Samo koji dan ranije mlađani i očigledno neiskusni ministar vanjskih poslova Saudijske Arabije obznanio je slavodobitno formiranje nekakve nove vojne »koalicije za borbu protiv terorizma u Siriji« (čitaj, protiv Assada). Mnoge zemlje pobrojane u »koaliciji« uz nevjericu  su konstatirale da o tom koaliranju pojma nemaju! Među njima je i Pakistan.

Neprijatnu situaciju sa »prijateljskim« Pakistanom od kojeg se očekivala čak i pomoć u dobijanju atomske bombe, ako zatreba, Rijad je doživio ranije i kada im je Islamabad glatko odbio poziv za učešće u invaziji na Jemen.  A da pomenuti mlađani ministar već nekontrolirano smeta i svojim saveznicima Amerikancima pokazao je iznenadni i ni sa kim dogovoreni sastanak u Kraljevini sa najradikalnijim »opozicionarima« iz Sirije, u susret mirovnim pregovorima u Beču. To što je lista »opozicionara«, učesnika budućih pregovora, jedna od najosjetljivijih tema o kojoj tek treba da se dogovore uz mnogo natezanja prvenstveno SAD, Rusija i Iran, neiskusnog princa se nije ticalo. Još kad je lider jedne od najradikalnijih islamističkih organizacija zahtijevao u Rijadu da se Sirija unaprijed proglasi »muslimanskom državom«, što bi bio uslov za pregovore, stvar je u diplomatskim krugovima postala čak i pomalo komična.

Novi uzajamni odnosi Rusije, Indije, Pakistana, Sirije, Iraka…u pravilu potkrijepljeni uzajamnim ekonomskim, vojnim, energetskim, trgovačkim, i prije svega političkim sporazumima definitivno stvaraju na toj strani svijeta potpuno novu geostrategiju. Kada im se pridodaju Kina koja je odavno u svakom pogledu »tiha voda što bregove valja« i Iran koji se vraća krupnim koracima na  regionalnu scenu i šire, gdje mu je mjesto, onda se logično postavlja pitanje o čemu se tu radi. I da li je ovo duboko interesno objedinjavanje, mirenje i zaboravljanje starih sukoba, skretanje sa bivših  puteva i odmicanje od starih partnera, iznenada i neočekivano.  I šta je sa »ostalima«. Kako je do svega došlo toliko brzo, do jučer nezamislivo a evo već sada sasvim logično. Kako to da »međunarodnu zajednicu« ne određuju više stavovi samo jedne strane, kako smo podrazumijevali nekad. Zapad i Evropa, uz satelite Tursku, Izrael i bogate naftaške države Arabije, nisu u mnogo čemu više neprikosnovena sila koja vlada svijetom.

Ispostavilo se, za mnoge od njih, da su im Bliski istok i Sirija postali  povjesno mnogo sudbonosniji katalizator sudbina nego što su to zamišljali samo do prije pet godina. Centar svijeta nije više jedan i sve je »pokretniji« u zavisnosti od interesa, političke mudrosti i realnosti, a sve dalje od zakivanja za ideološke dogme i vječna crno – bijela tumačenja (ne)prijateljstava. Sve očiglednija privlačnost koaliranja sa »Istokom« zasnovana je na dvije temeljne premise. Prva je ekonomski interes koji se sve više odmiče od petro-dolara i već se uvezuje kroz sporazume od čijih se cifara vrti u glavi. I na terenu energetike, posebno plina, i oružja i vojne opreme, i dogovaranih kapitalnih investicija. Sve to u upadljivom uvođenju u igru lokalnih valuta umjesto one čiji je štamparski monopol u SAD-u, državi – korporaciji koja je bezmalo u svemu važila kao centar iz kojeg se diktira realnost.

Druga, možda još presudnija komponenta u ovom »istočnom« okupljanju, mnogo ozbiljnijem nego što to i danas poslušni analitičari i mediji hoće da vide, jeste osjećanje novih saveznika da im se kao uslov za saradnju ni od koga ne postavljaju ultimativni i bespogovorni ideološki i »demokratski« standardi u njihovim unutrašnjim politikama i organizaciji država i društava. Tim prije što je priča o surovim razaranjima u ime »demokracije i ljudskih prava«, onako kako se to nudilo do sada, pročitana.

Na drugoj strani – druga priča. Nasilje korporativnog kapitala i po mnogo čemu fašisoidnog imperijalizma, teror banaka i raznih lihvarskih institucija, rušenje vrijednosti na kojima je građen pravedniji međunarodni poredak, prešlo je »crvenu crtu« snošljivosti. Krajnje egoistični interesi koji su zahtijevali haos umjesto harmonije, uključujući i upotrebu terorizma u te svrhe, proizveli su kontra-reakcije na širokom frontu. I sve to još dodatno podređeno ideološkim sljepilom najgore vrste. Danas je već mnogo podataka sa izvora, i u SAD-u, koji potvrđuju da je Sirija, uz sve ostalo, dovedena dovde gdje je i zato što »tamo nije smjela proći ni Rusija, ni Kina, ni Iran…« Takva »geostrategija« danas se graniči sa glupošću. Dovoditi teroriste koji će rušiti i ubijati samo da ne uđu povjesni neprijatelji potpuno je neshvatanje nove povijesti. Onaj dio Amerike koji je projicirao takvu logiku sve do Bijele kuće, danas je talac »prijatelja« poput vlasti u Ankari koja sve više gubi kompas čak dotle da mnogi ozbiljni analitičari na Zapadu otvoreno pišu čak i kako treba »preispitati članstvo Ankare u NATO-u jer je postalo opasno i kontraproduktivno za Alijansu«. Direktnu vezu Turske sa teroristima danas javno pominju čak i ljudi iz vrha američke administracije jer se dokazi više ne mogu kriti.

Drugi teški kontra – uteg razumnoj politici Zapada je Saudijska Arabija koja je svakog dana na sve klimavijim nogama. Neke ozbiljne finansijske institucije u svijetu čak im proriču do juče apsolutno nezamislivi bankrot. I njima se nametnuto šizofreno vještačko obaranje cijene nafte, da bi se rušila Rusija, omlatilo o glavu. A od najave bankota do najava i državnog udara nije trebalo dugo čekati.

I opet paradoksalno, treći »uteg« u ovoj priči o slabljenju pozicija Zapada postaje Evropa. Prema Americi sve snishodljivija, poslušnija i ranjivija. Sa sve manje nekadašnjeg vlastitog identiteta. Ovih dana, saznaje se, bilo je Uniji sa one strane okeana čak i doslovce zabranjeno da raspravlja o produženju ekonomskih sankcija Rusiji, već to mora uraditi odmah i bespogovorno. I EU je to uradila. Što se time nastavlja gubljenje stotina hiljada, uskoro i milioni radnih mjesta, a štete mjere u milijardama eura, nije za diskusiju. O razornom TTIP-u već je puno toga rečeno, bez efekta. Stvar je već na nivou popriličnog mazohizma. Sve ovo, uz nesnalaženje sa vlastitom unutrašnjom organizacijom i sve labavijim jedinstvom,  Evropskoj Uniji umanjuje šansu i za promjenu odnosa Amerike njoj.

Nakon pola decenije oholosti i sljepila pred realnošću, dojučerašnji odnos snaga u svijetu dramatično se mijenja. Teško je oteti se utisku da su najveći doprinos tome dali oni koji lako mogu biti najveći gubitnici. Bez obzira na to što oni to još ne vide. I ne priznaju. Poput novog načelnika Štaba združenih snaga SAD, generala Josepha Dunforda koji je ljetos pred Senatorima kazao odlučno: »Ako želite da govorite o naciji koja predstavlja najveću egzistencijalnu prijetnju Sjedinjenim Državama, za mene je to Rusija…« General koji je to vidio sasvim drugačije prije njega, Martin Dempsey, kao i šef  Defense Intelligence Agency (DIA) general Michael Flynn, vidjeli su to sasvim drugačije. Zato ih više nema. Loš znak za sve.