Donald Trump očigledno je sretan čovjek. Vjeruje da mu sreću donose pobjede na svim stranama po planeti. Oni koji o tome misle drugačije nisu važni. Oni pojma nemaju. Amerika je »first«, i on sa njima. I nije uopšte bitno što su nakon svakog novog poteza koji ga u vlastitim očima čini grandioznim, sve manji i manji i Amerika i on. I sve su dalje od »first«.
Količina uobrazilje, samozaljubljenosti, klaustrofobije i ignoriranja svake »druge civilizacije« koja se ne uklapa u njihov interes i ne ide njihovim stopama, u kombinaciji je sa impresivnim uvjerenjem da sve to, zapravo, tako treba i jedino može. U storiju se potom, tek kao usput, uklapa oprana zbilja iz drugog plana. Za one što su »first« to je manje bitno a za one što su daleko iza »prvih« – uglavnom traumatično i sve češće krvavo. Tu je, recimo, civilizacijsko siledžijstvo sa ambasadom u »cjelovitom« Jeruzalemu, ili trgovinski rat sa ostatkom svijeta, pa oružano naduravanja sa svakim ko hoće samostalno da digne glavu, šprdanja sa međunarodnim poretkom, ili potpuno falsificiranje krvavih istina o tome ko su po svijetu neupitni zločinci i teroristi a ko žrtve, koga se okupira a koga oslobađa. Sve do igrarija istorijom, prijetnji UN-u, savezima, tuđim bogatstvima, slobodama i demokracijama što nisu po volji itd.itd.
Nije ovdje riječ o slaganju ili ne slaganju sa onima što ovo ovako hoće, ili neće. To bi bilo deplasirano. Riječ je, pomalo, i o sjeti nad vremenima kada Americi doista nije bilo potrebno busati se u prsa dokazujući ono »first«. Mnoge su vrijednosti odande bile doista primamljivije generacijama koje su mjerile budućnost spram realnosti sa druge strane okeana. Riječ je ovdje o tome kako je moguće ne vidjeti koliko je toga samo u jednoj godini tamo pogrešno pročitano i o svijetu ali prije svega o sebi, da ono »first« gubi smisao, ma šta o ovome ili onome kažu statistike.
Trumpova Amerika na svjetskoj sceni, onoj koja je relevantna i do koje se drži, postaje u mnogo čemu usamljena. Izvjesni Graham E. Fuller, jedan tamošnji autor specifične karijere, bivši visoki zvaničnik CIA-e, autor knjiga o drugima i Americi, objavio je ovih dana zanimljiv tekst u kojem na jednostavan, iskustven i logičan način pokušava da otvori oči onima što ne vide koliko se Americi sve više dešava ono što je odvajkada ona radila drugima: Izoliranje i blokiranje je za U.S. bio ključni politički instrument kada je trebalo unutar međunarodnog poretka ekskomunicirati, izgladnjeti i eliminirati one režime koji nisu bili spremni priznati američku dominaciju nad svjetskim poretkom…
Fullerova dijagnoza – po Trumpa i njegovu viziju snage i veličine – spram svih onih koji se podižu na svjetskoj sceni, pogubna je i glasi: Ironija je da nekadašnja politika obuzdavanja i blokade drugih od strane Amerike sada postaje model kojeg mnogi drugi, jaki i sposobni, misle da treba primjeniti prema Americi… Rastući je broj stanovnika na svijetu koji vjeruje da su U.S. zapravo jedna od najvećih opasnosti za globalni mir… Paralelno sa tim, precizno piše Fuller, bezmalo je nezamislivo da većina Amerikanaca, uz strance istih uvjerenja, zamisle svijet u kojem U.S. nisu više glavni arhitekt ili vrhovni arbitar svjetskog poretka!
Ovu realnost unaokolo po svijetu još uvijek je teško prihvatati. Dirljiva je istreniranost i najpoštenijih pa i obrazovanih ljudi – o profesionalno poslušnim suvišno je govoriti – da vjeruju samo u »neupitne istine« o zbivanjima oko nas, ciljano konstruirane i lansirane od mašinerija velikih. Ni vlastite oči nisu više neoboriv argumenat. Očima dirigira um koji je u minulih nekoliko decenija ciljanim interesima i savršenim tehnikama brutalno porobljen. U pohodima na plijen ništa više nije sveto, pa ni elementarna ljudska želja da se vjeruje sebi, onoliko koliko se može.
U ovoj igri fakti odavno više ne važe, laži postaju istine a poštivanje logike je opasno. Evo recimo, jedan koliko do jučer rutinski susret američkog predsjednika i izraelskog premijera ilustrira novu realnost, i svjetsku i američku. Onu o američkom otklizavanju u samoću koja bi prije bila teško shvatljiva za dignitetnu planetarnu silu. Paralelno, nepotrebno je razglabati o Netanyahuvoj manipulaciji u samospašavanju kod kuće kroz nametanje vizije svijeta oko sebe koja mnoge, ali i njegovu državu, gura u propast. Trump koji se već predbilježio u »business« sa Svetom zemljom, zadivljeno sluša egzaltiranog Netanyahua koji se zaklinje da će »oni zaustaviti Iran«, jer se iz Teherana »mrak spušta na region…« Samo nek’ je raketa. Jednome za džep, drugome za mjesto u mitologiji jedinstvenih.
Ovaj samotnjački teatar tek je epizoda u vlastitom pokušaju samoodržanja pred lokalnim mukama i dahtanjem za vratom ustavnih, pravosudnih i inih institucija u polovici Jeruzalema i cijelom Washingtonu. Bibi je tu »Donaldu« već pomogao krajem minule godine. (Kaže Izraelac prošle sedmice da sada tako oslovljava Predsjednika). Svemoćni jevrejski lobi u Americi silno je utjecao da Trump tada preživi teški krizni momenat. Povratni poklon »zahvalnosti«, uz pritiske političko-familijarne okoline, bila je ta odluka o preseljenju ambasade SAD u Jeruzalem. I pokazivanje od šake do lakta povjesnoj priči svijeta o statusu Jeruzalema kod ustanovljavanja Izraela i prevare sa Palestinom koja traje do danas. Isti je bila i poruka vjernicima sve tri monoteističke religije kojima je Jeruzalem zajednička svetinja, kao i ogromnoj većini članica UN-a povodom glasanja protiv te Trumpove odluke lani…
Vrijeme smisla svjetske politike i dalje je kod »najvećih« u stalnom ažuriranju lista neprijatelja po svijetu, onih što nedopustivo postaju rivali i takmaci. Mnogi na planeti ipak razmišljaju i na drugi način. Dvadeseti vijek je otišao.
To je, eto, shvatio i neupitni američki patriota (šta bi drugo bio visoki funkcioner CIA-e), koji konstatira: »Jedini danas koji spremno i sretno daju bezrezervnu podršku Americi za svaki njihov vojni pohod, bilo gdje na svijetu, jeste Netanyahu i oni oko njega«. Dodao bih – i »demokratska« Saudijska Arabija!
Nije bog zna kakav uspjeh spasti na taj broj prijatelja u svijetu. Onih što te vole samo sebe radi, spašavajući vlastiti opstanak. Nažalost po onu Ameriku koja doista jeste bila »First«. Šteta i za one male koji idu istim putem prema samoći nemajući snage da vide kako ostatak planete, ipak, korak po korak, ide u drugom pravcu.
