Takozvana Daytonska Bosna i Hercegovina prolazi kroz najteže dane od svog postanka. Vještačka, ali opasna drama izazvana je navodno odjednom. Kako odmiču sati a ne dani,  događanja slute na operaciju koja  jeste urušavanje države, a ne istjerivanje zakašnjele pravde.

Formalno, seizmičko-politička zbivanja posljedica su prvo samo najave, a od četvrtka i samog čina podnošenja zahtjeva za reviziju Presude Međunarodnog suda pravde u Den Haagu po tužbi Bosne i Hercegovine protiv (tada) Savezne Republike Jugoslavije, a (sada) Republike Srbije.

Gledajući ovolike strasti u rastakanju  ono malo sistema  koji je koliko-toliko održavao zemlju, čini se da je pravo čudo da BiH nije i mnogo ranije u ovo upala.  Valjda »narodi« nisu još bili dovoljno istrenirani da podnesu ovoliko nasilje nad sobom proknjiženo na tri, kao i sve drugo. Taj trening je, izgleda, uspješno dovršen.

Za normalnog čovjeka u svemu je ipak paradoksalna činjenica koliko rušilačkih napora, naravno u ime dobra, zemlje i krvi dolazi od ljudi koji  ovu  tvorevinu nominalno vode. »Mase« ovaj put nisu inicijator. To su oni koje i  međunarodna zajednica, kao »lidere na evropskom putu«, neprekidno miluje po glavi. I jedni i drugi vjeruju da su na pravom putu. Šta ko pod tim podrazumijeva, druga je priča.

Dani koji slijede pokazat će dokle može ići institucionalno, političko, državotvorno pa i emotivno raspetljavanje otvoreno najavljivanog zahuktavanja krize. Uz ležerne komentare jednog od aktera,  »jeste, krize će biti, ali ne onakve kakvom nam se prijeti…ovaj zahtjev za reviziju ne oduzima ničije pravo!« (Izetbegović). Ivanić i »Banjaluka« sada itekako misle da oduzima – pravo na dogovor i konsenzus u bitnim pitanjima za državu.

Koliko juče, pitanja dogovora trebalo je postaviti njima. Ovako, kao da je riječ o temama koje se prvi put javljaju i nemaju nikakve veze jedna sa drugom. Naravno, nije tako. 

Isključena je odgovornost Srbije za počinjeni genocid u Srebrenici izveden od vojske Republike Srpske. Sud je našao da je Srbija prekršila Konvenciju o genocidu ( Generalna skupština UN 1948. godine) time što nije učinila sve što je bilo u njenoj moći da genocid spriječi, a potom nije kaznila niti predala učinioce Haškom tribunalu. Srbija je postala prva zemlja koja je po ocjeni Suda prekršila ovu Konvenciju.

Inače, tužba BiH je navodila da je Srbija direktno odgovorna za genocid na cijeloj teritoriji BiH. Sud to Presudom nije prihvatio. Pravnički striktno, sve je jasno. Osjećanja nepravde su velika, ali to nije »pravna kategorija«. Zašto je tako, i onda i danas, druga je tema. U većini  komentara i reakcija kod pristalica revizije danas ona se nameće kao prva, pravda, istina i moral.  

Redoslijed postupaka od tada, da se razmišljalo na vrijeme o reviziji Presude, a nije, morao je biti sljedeći: u narednih deset godina svaki otkriveni novi bitan dokaz u korist tužbe, nepoznat prije Presude, validan je kao osnov za reviziju, ali najkasnije šest mjeseci nakon njegovog utvrđivanja. BiH nije tu mogućnost niti jednom iskoristila. Mnogi pravnici smatraju da su šanse postojale najmanje u tri navrata.

Povodom objelodanjivanja ranije »sklonjenih« zapisnika Vrhovnog savjeta odbrane Jugoslavije (VSOJ), potom otkrivanjem dokaza o komunikaciji između Mladićevog Generalštaba i Momčila Perišića prije i tokom genocida u Srebrenici, te dokazima o vezi između Miloševića, Karadžića i Mladića  tokom genocida u Srebrenici. Međutim, kako objašnjava ovih dana utemeljeno Refik Hodžić, dugogodišnji port-parol Tribunala u Hagu, šanse su propuštene.

Usput, ICJ se u Presudi ogradio od »eventualne težine« zapisnika VSOJ i »nije vidio potrebu da ih traži od Tribunala za Jugoslaviju«, gdje su bili. O stavu Suda spram odgovornosti Perišića za Srebrenicu govori njegova oslobađajuća presuda, kao i o krimenu Miloševića u ovom slučaju. Tretirali su ga kao nekoga ko se »zalagao za mirno rješenje sukoba, za razliku od političkih i vojnih lidera bosanskih Srba…«

Tenzije je sada podiglo i saznanje da je Bakir Izetbegović, član Predsjedništva BiH i predsjednik SDA još 11. maja lani, bez konsultacije »s bilo kim«, potpisao ugovor o djelu sa Sakibom Softićem kojim naručuje »poslove analize presude ICJ po tužbi BiH protiv Srbije«, te poslove »procjene opravdanosti podnošenja zahtjeva za reviziju pomenute presude«. Tu i počinje razlaz formalno iz »tehničkih« a suštinski bitnih razloga.

Izetbegović tvrdi da Softić ima potpuni legitimitet predstavljanja pred Sudom u Den Haagu temeljem izbora na to mjesto još od  2002. godine, pa nema nikakve potrebe to potvrđivati. Kao ni miješati u sadašnji postupak revizije Predsjedništvo BiH niti  ikoga drugog.

Ivanić i lideri u RS-u smatraju da ova odluka pa i legitimitet zastupanja moraju imati saglasnost u Predsjedništvu. Kažu, apsurdno je da odluku o reviziji može donijeti jedan jedini čovjek sam, ma ko bio, čak i bez konsultacije sa Predsjedništvom koje ga je  imenovalo prije 15 godina. Ivanić insistira da problem »uopšte nije sama revizija«, uvjeren je da će je ICJ odbiti, već u činjenici da je ovim izvršen atak na sistem odlučivanja u BiH jer je jedan član Predsjedništva prisvojio sebi pravo da mimo predstavnika druga dva naroda odluči kako on hoće.

A  Izetbegović se pokriva »konsenzusom sa savjetovanja« pedesetak pozvanih »političara, intelektualaca, pravnika, vjerskih lidera…«, potpuno neformalne grupe koju Emir Suljagić, analitičar i dijete Srebrenice naziva »skupom pod šljivom«. Za to društvance istomišljenika Izetbegović je prvo rekao kako ne mogu odlučivati o sudbini revizije da bi onda ustvrdio kako je baš tada odlučeno da se zahtjev za reviziju uruči Sudu u Den Haagu. I Sakib Softić ga je uručio.     

U međuvremenu se atmosfera oko svega zahuktavala. Izetbegović i njegovi optužuju Ivanića i političare iz RS-a da krše Ustav i izazivaju  krizu kojoj nema mjesta jer je postupak sa Softićem apsolutno legalan. Tvrde da priča sa revizijom i Sudom nema nikakve veze s tekućim aktivnostima u zemlji (?!).

Neka ide svojim putem. Ivanić saziva vanrednu sjednicu Predsjedništva kako bi se kolektivni šef države izjasnio o reviziji, ali se sjednica prekida, Izetbegović je napušta jer ne želi da se izjašnjava. Odlazi i Čović jer, kako kaže, nije želio da doprinosi razjedinjavanju…Ivanić će poslati lično pismo Sudu. A navodno novi, u pet kutija upakovani i predati dokazi za presudu Srbiji za genocid na cijeloj teritoriji BiH ostaju tajna jer sada »postaju vlasništvo ICJ-a pa se ne smiju otkrivati…« Izetbegović stalno pominje »nove kapitalne kumulativne dokaze!« Veli, hiljade malih vezanih dokaza.

Biće zanimljiva reakcija sudija ICJ-a na tezu o kumulativnosti. Kibiceri već pitaju i kako to da je Softić potpisao onaj ugovor o poslu još lani  u maju a »skup pod šljivom prije par dana«. Da se odluči. Čović se ne miješa puno u cijeli slučaj, ali je bliži Ivaniću. Kažu u Sarajevu, tako je bliži »Herceg-federalizaciji«.

Strasti ključaju na sve strane. Izdaju se saopštenja, drže konferencije za medije koji već zdušno navijaju. Ima i časnih izuzetaka. Najgrlatiji borci za cjelovitu BiH, funkcioneri SDA, u ime »zalaganja za istinu, pravdu, pomirenje, moral i dostojanstvo žrtava« ne dozvoljavaju nikakve i ničije konsultacije o agentu tužbe kao jedinom ko će o svemu sam odlučivati. Iz RS-a, uočljivo ujedinjeni, sada odjednom najveći branitelji institucija države, dogovora, usaglašavanja i ravnopravnog odlučivanja.

Suština priče je u potpunoj nespremnosti da se shvati od samog početka da ovakva država ne može da funkcionira sa tri puta po sto posto različitih ciljeva i interesa. Bez imalo kompromisa, dijaloga i minimum neophodnog popuštanja zarad zajedničkog cilju, ako on postoji.  Ogromno je otsustvo elementarnog osjećanja za državotvornost i vjerovanje da se legalne institucije mogu zamijeniti neformalnim sjedeljkama bližim dubokoj prošlosti nego realnostima što pripadaju Evropi. Na cijeni su maniri mahale i balkanske drčnosti. Neka izgubimo u Haagu, šta ima veze?

Pitanje je, zašto se onda sve ovo radi. Šta očekuje Izetbegović od odustajanja od  institucionalizma i konsenzusa onako kako to radi Dodik. Dubiozna su pamet sve te »međunarodne institucije«, ali zar doista misli da je  jači od kancelarije EU, Visokog predstavnika u BiH, od Jonathana Moora i OSCE-a, ambasadora iz Vijeća za implementaciju mira (PIC-a) itd. Niko od njih nije osporio opravdanost konstantnog traganja za pravdom i istinom. Shvata li da ovim ne samo ojačava  secesionističke fantazije, podjednako kao i one koji  federalizam u BiH vide isključivo kao »tri BiH«. Ili je baš to cilj.

Puno nelogičnosti navodi na zaključak da je u pitanju odbrana politike koja gubi tlo pod nogama. Iznad svega razorno je neshvatanje da ne može opstati politika stalnih bitaka dva protiv jedan ili jedan protiv dva.