Prije pet godina, otprilke, dobar mi je prijatelj kazao na godišnjem odmoru, kod nas: »Zašto peglaš narod odande politikom, nekakvim ‘arapskim proljećima’, energetskim rutama, teroristima, geostrategijom i sličnim glupostima. Piši nam kao do sada o beduinima, Jeruzalemu, Petri, Damasku, arapskim konjima i noćima orijenta. Dosta nam je ionako politike…Eto ih tamo, šta mi imamo veze sa tim…« 

Shvatio sam poruku. I realnost. Što nam je svijet bliži, što je informacija više, što nas ovdašnja svakodnevica  brže sustiže, to nam se tuđi svijet čini daljim i manje bitnim. Kao nešto što nas se, navodno, nikada neće doticati kao naša priča ili, ne daj bože, kao naša muka. Ogromna i istinska »globalizacija«, kako smo to svojevremeno nazvali, važno i više teorijski, zapravo nas je lokalizirala i gurala u domaća mala dvorišta i muke unutar njih. Iz te klaustrofobije  izgledalo je da smo veliki i bitni. I da možemo utjecati na vlastite sudbine čopkajući izvana samo ono što nam i koliko treba. Sada, kada naslućujemo da je greška takvog pristupa životu unaokolo ogromna, poprilično je kasno. Kobajagi tuđi Bliski istok, urnisan i unesrećen, ušao nam je u dvorište kao domaća priča. Ne kao Šeherezadin orijent za laku noć. Već kao noćna mora za nesanicu.

 Ono što se samo prije pet godina činilo tamo nekim njihovim sranjem, prvo lokalnim, pa nejasno regionalnim, onda mudrijaški geostrateškim, sada je, eto, priča iz domaćeg dvorišta. Iako ni toga do kraja nismo svjesni. A odgovori na more pitanja »zašto« nedokučivi su ili pogrešni. Sve smo učinili da zametnemo trag pravoj priči, da pristanemo na magle koje su se proizvodile namjerno prikrivajući tragove na putu istina. Da ne kvarimo komoditet višedecenijskog, pa i stoljećima uzgajanog uvjerenja da smo mi ovdje jedno, a oni tamo nešto drugo. Od tog »drugog« uzet ćemo onoliko koliko nam treba i gotovo. Nije nam se dalo razmišljati o tome da će vrag uzeti koliko njemu treba, uključujući i mnoge od nas.

Sasvim pojednostavljeno, nenaučno i neanalitičarski prosto, tek kao refleksija temeljem godina u kojima sam vjerovao vlastitim očima, evo nekoliko ideja o tome zašto ovdje nismo bili spremni da shvatimo (nismo ni sada) koliko nam je takozvani Srednji istok postao – Bliski istok. Čak sasvim blizak, praktično naš. Zašto nismo mogli, i da smo htjeli, dokučiti više onoga što se dešava tamo postajući naša priča, naprosto zato što će ovdje doći na naplatu.

Prvo, ono što nam se pričalo godinama odande, ponajmanje je dolazilo od ljudi koji su istinski znali o čemu je riječ. Istine tamošnjeg svijeta filtrirane su našim interesima, ovdašnjim mentalnim sklopovima i logikom. Nikada neću zaboraviti beduina koji mi je davno, prije trideset godina u pustinji Sahare kazao kako su njima zvijezde orijentir, a ne sunce. Kako im je noć vrijeme osmatranja i promišljanja, a ne dan. Danju se brine o tome kako se zaustaviti, smiriti, pokriti, pronaći hladovinu a ne kako rješavati ono što život traži…Uvijek smo pametovali o tim prostorima i ljudima tamo polazeći od naših potreba ne tumačeći njihove. Naše analize bivale su samo radi nas. Čini se logično, ali to se »logično« realiziralo tamo, među njima. Njih nismo čak ni podrazumijevali. Namještali smo im realnost i vođe koji su nama trebali, a ne njima. Oni nisu postojali. Eto nas, zato, tu gdje smo. Došli su oni nama, po svoje, onako kako to oni vide, i kako su o tome razmišljali pod zvijezdama, noću.

Drugo, kombinirali smo interesima s daljine, teorijski, matematički i kompjuterski, medijski i spram ovdašnjih, naših izbornih interesa, korporativne pameti i kamatnih stopa bahato ignorirajući čak i notorne činjenice i istine. Otud vječito ponavljane greške u tzv. strateškim analizama o čemu se tamo, zapravo, radi i kuda sve vodi. Te takozvane sofisticirane analize prepametnih instituta, univerziteta, stručnih timova, mudrih političara i štabova najčešće su bivale na krivom tragu jer su tražile odgovor na pitanje o jednosmjernom interesu do šprdnje zanemarujući  bitno – taj se interes realizira njihovim životima i sudbinama, njihovim poimanjima svega unaokolo. Pitanje nikada nije bilo kako pronaći naš interes u njihovim životima, već kako njih poništiti u našu korist, ako treba. Zato nije uspjela ni priča o talibanima u Pakistanu i Afganistanu, ni laž o »arapskom proljeću« osuđenom na propast činjenicom da su najbolji ljudi tamo prevareni, a najgori nagrađeni. No, koga briga za to. Zato se kao krvavi bumerang vraća ideja da terorizam u konačnici može služiti interesima  Zapada. Ili da će srušeni Irak, Libija, Sirija biti na korist »businessu«. I šta imamo danas? Ono što je do prije samo nekoliko godina bio njihov problem tamo, uselilo se u naša dvorišta, a ovdje to nazivamo panično »balkanskom rutom«. 

Balkan je nula, mali i nebitan u toj priči. Ruta je planetarna. Živi bili pa vidjeli. Samo što to sebična politička pamet ne razumije, jer je mislila da je se ne tiče. Priroda se ne može ograditi žicom.Treće, vjerovali smo i danas vjerujemo u ciljano krivu priču o svemu ovome. Ništa se od pogrešnih interesa ne bi moglo realizirati, kako se htjelo, da umovi izvođača radova nisu globalno i unaprijed isprani. Propaganda je projekt, ima svoj cilj kao uvijek, ali danas uz neuporedivo moćnija sredstva nego ikada. Logika, pamet i ljudski um ukradeni su, a čovjek uvjeren da je to dobitak. Kaže ovih dana neki Japanac što pohodi ove prostore predstavljajući svoje robote, kako će za pet godina svako imati svog malog robota u džepu. Greška, mali roboti će imati svog čovjeka u džepu, samo što ljudi toga neće biti svjesni. A i ako hoće, mislit će da je to dobitak. Francuzi, samozvani rodoslovnici građanskog društva evo se spremaju da treći put glasaju, sa zadovoljstvom, o produženju vanrednog stanja. Smrt slobodama, ljudskim pravima, privatnosti, slava policiji i vojsci na ulicama, u domovima, u krevetu…Égalité, fraternité, liberté!

Četvrto, usput. Vidimo li dokle je došla  Evropa. Ne tako davno, perjanica sloboda, liberalizma, otvorenosti, humanizma. Danas u paničnom strahu i do perverzije mučnom grču samo jednim bitnim povodom: kako zatvoriti granice i tamo isturiti vojsku, a svoje najmudrije pregovarače (sic!) poslati Sultanu da mu se plati koliko hoće, da ga se odobrovolji, podmiti, da ga se preklinje da nam prestane slati one u čijoj je proizvodnji svjesno, organizirano, »poslovno« i ambiciozno učestvovao. Odjednom naš najbolji prijatelj može da hapsi koga i kako hoće, može da određuje sudski ’ko će da uređuje novine i istine, kako može suzavcem, vodenim topovima i oružjem druge vrste da priprema izborni teren i to slobodnoj Evropi. To više nije važno, šta su nama danas demos i cratos, Atena i Rim, Bruxelles i Shengen, spram straha pred onima u čija smo dvorišta ubacili zvijeri da nam raščiste  naftne puteve, pa ih natjerali preko mora, ovamo. 

Moglo bi ovako još, koliko hoćete. I o totalitaristima Assadu i Putinu, o teroristima Kurdima i Palestincima, o mračnom Iranu čije su hiljade godina civilizacije čista dekadencija spram saudijskih sloboda i tamošnjih ljudskih prava, pa u njih »proljeća« nije ni bilo, ne treba im, naši su. Dotle se dobacilo u samo, evo, pet godina. Sve se odjednom dovuklo do pred naš prag. Otkud to, odjednom. Otkud pitanja o čemu se radi, zar nije bilo ljepše kad smo pisali i čitali o »arapskim noćima« i Šeherezadi. 

Neko je, negdje, napravio veliku grešku u cijeloj priči. I dovukao nam je u vlastito dvorište. Ko? Ne treba se time opterećivati. Kazat će nam se samo. Uz pomoć onog malog robota u džepu. I Bruxellesa, i Sultana, i medija, i analitičara. Mi ostali o tome ionako pojma nemamo. A i što bi imali. Mi smo tu višak.