Pronađem slučajno prije neki dan u ćošku svoje biblioteke »Zelenu knjigu« Muammara Al Gadaffia. Sjećam se, bila je nekada poznata više kao kuriozitet, povod za blagi osmijeh nad čudnim političkim entuzijazmom »kontroverznog revolucionara« sa sjevera Afrike. Ko je i pročitao tadašnje njegove misli o demokraciji, narodnoj vlasti, predstavničkim domovima, partiji, klasi itd. lidera zemlje od bezbroj pustinjskih plemena doživljavao je sve to, uglavnom, kao radikalizam koji jeste simpatičan ali mu nema mjesta u svijetu uređenom na sasvim drugi način. Bilo je vrijeme u svijetu zadojeno svekolikim demokratskim entuzijazmom i liberalnim vrijednostima što ih je iznjedrio optimizam pobjede nad fašističkim mrakom. Vrijeme povjerenja u Ujedinjene nacije, ideje nove Europe, dekolonizacije, okretanja novoj tehnološkoj budućnosti… Gadaffi je odgurnut među »kontroverzne«, blago kazano. Novi zakulisni vladari svijetom ispotiha su ga osmatrali i razmišljali drugačije, paralelno sa »čudom« koje se rađalo tamo, na sjeveru Afrike, među ujedinjenim plemenima i – uz naftni profit.

Sve mi je ovo padalo na pamet listajući »Gadafija«, na merdevinama ispred polica sa stotinama knjiga od kojih su mnoge danas nebitne, a mnoge odjednom mnogo važnije nego što su nekad bile… Knjige se nisu promijenile, očigledno. Svijet jeste, dramatično. Sjetio sam se najmanje tri kasnija »susreta« sa pukovnikom kome »nije imao ko da piše« (da ukradem asocijaciju) posebno onima u časovima kada su ga ubijali na najmizerniji način, bacajući oko na njegove milijarde i njegovu naftu. A prije svega strahujući od onoga što je tim novcima namjeravao da učini, od Afrike i plemena oko sebe, pa sve dole do Rta Dobre Nade. A nisu to dozvoljavali ni tada, ni danas.

Prvi put bio sam blizu Gadafija 1979. godine, kao novinar, u vrijeme Titove posjete Libiji. Tadašnje jugoslovenske firme tamo su »bušile« pustinju, dovodile vodu sa druge strane kontinenta u Libiju, elektrificirale, gradile bolnice, ceste, škole i dalekovode. Naši inžinjeri i radnici hranili svoje porodice kod kuće i mijenjali fiće i stojadine golfovima… Gadafi je Tita nazvao na svečanoj večeri – drugim ocem.

Drugi put sam bio u blizini kada je počinjala zapadna »demokratizacija« Istoka u ime čega su dovedeni teroristi i koljači protiv onih kojima je padala na pamet emancipacija i kontrola nad vlastitim resursima, državama i ekonomijama pa i uz autoritarne sisteme koji su bili izum kolonizatora vijekovima prije. O tome što se spremalo, ostaju zapisi pa i naknadno priznanje iz Londona. Gadaffi je jasno u februaru 2011. obavijestio Blaira. I o širenju Al Qaede i namjerama njihovih tvoraca da stave pod kontrolu Sredozemlje koje se »otima« gazdama i potom o prelijevanju terorizma u Europu, i o oružju koje imaju, i o milionima izbjeglica koje će krenuti preko mora…

Zaustavljanje procesa emancipacije Bliskog istoka koji je postao vidljiv kroz podizanje na noge srednje klase u državama starih civilizacija, naravno ne i u poslušnim zemljama Zaliva, moderni imperijalisti nazvali su »arapsko proljeće«. A u Africi, istinsko »proljeće« je, što se Gadafija ticalo u njegovim uslovima, bilo stvaranje Afričke unije na tragu sličnom konceptu EU, stvaranje afričke monete sa zlatnom podlogom koju ni dolar tada već dugo nije imao, i lansiranje, »afričkog satelita« koji bi im otvorio potpuno nove, vlastite komunikacijske horizonte i suport njihovoj novoj realnosti. Poznato je šta je bilo. Hilary Clinton, tada državni sekretar u Washingtonu, operativna šefica projekta zaustavljanja svega ovoga i svakako ne glavni ideolog cijele priče, zaključila je nedozvoljenu Gadafijevu priču usklikom u Bijeloj kući ili tamo negdje uz veliki osmijeh: »Došli smo, vidjeli smo, mrtav je…«

Prije deset dana, samo dvije godine od tada, američki državni sekretar Mike Pompeo saopštio je u govoru u Bruxellesu kako Trumpova administracija kreće s oblikovanjem »novog liberalnog svjetskog poretka« neskriveno s ciljem »blokiranja loših aktera kao što su Rusija, Kina i Iran…« Po njegovim riječima, velika, reklo bi se prirodna obaveza Amerike je da »sačuvaju, zaštite i unaprijede otvoren, pravedan i transparentan svijet suverenih zemalja…« Ili još preciznije – uz pojašnjenje da »Amerika ima namjeru stvoriti međunarodni poredak (?!) koji služi našim građanima…« – zaključak je jasan da jasniji ne može biti: »Amerika ima namjeru voditi taj poredak, sada i uvijek«. Biti neupitno prvi, vođa, mjera stvari i idol svima drugima – sada i uvijek! I to ne kao povod za razmišljanje, razgovor i usaglašavanje. Već bespogovorno što po njima nije stvar sile, već stvar prirodnog i neupitnog prava. Bogom datog. Svi se tome u svijetu moraju prilagoditi i reorganizovati tako da služe ovom nalogu.

I eto pomisli, brišući prašinu i vraćajući malu zelenu knjižicu tamo odakle sam je izvukao: Kukuriknuo mnogo prije zore, ne malo. Pa ga dovršili bajonetom, ili kako već slično. Onome tamo, Amerikancu u Bruxellesu koji je saopštio vijest o njihovom poretku za sve, sada i zauvijek – aplaudirali. Lijepa gesta, baš civilizacijska.