Ovo što se sada dešava među takozvanim (vječitim) političkim liderima u Bosni i Hercegovini koji su konačno raščistili teren za nastavak zajedničkog vladanja nekada državom, a danas nečim što je malo poznato u svijetu, postaje doista ponižavanje onih koji koliko-toliko posjeduju zdravu pamet. I u rasuđivanju o državi, politici, sistemu, standardima i uslovima života pa i patriotizmu itd.

Fenomen je postala i rijetko viđena spremnost tzv. naroda da mu se proda čudovišno lako – sve ono što se u normalnim okolnostima nigdje na svijetu ni maloj djeci više ne može prodati. Tako evo decenijama iza rata, sve na isti način, sa istim glasačima koji su »etnos, vjera i stranka« i ništa drugo. Prepoznatljivo srozana administracija EU-a i razni pripadajući treneri za formiranje i održavanje baš ovakvog društva u svemu ovome su zadovoljni i odgovara im.

Da se ne bi tek teoretiziralo u prazno o ovome, evo kratke pričice o sastanku trojice predstavnika »tri bh. političke opcije« (kako ih naziva Dragan Čović), nakon sastanka održanog u Sarajevu minule srijede. Dakle, Bakira Izetbegovića, predsjednika bošnjačkog SDA, Milorada Dodika, predsjednika srpskog SNSD-a i Dragana Čovića, predsjednika hrvatskog HDZBiH. U svakoj od ovih stranaka, naravno, ima i po nekoliko »onih drugih«, posebno pronađenih da bi se zadovoljile želje pisaca ovdašnjeg Ustava ne bi li se ovaj cirkus od države prikazao svijetu kao funkcionirajuće multi-kulti čudo na cijeloj teritoriji zemlje.

Dakle, šta su nam kazali i šta očekuju da im se povjeruje »lideri tri opcije« odgovarajući na pitanja novinara koji kao ne znaju šta će im se reći drugačije nego svih prethodnih godina. Uz rezultate koji od njihovog pukog prisustva u politici još uvijek čine dodatni i još veći skandal. I naravno, šta su to ti isti »lideri« mogli novo i drugačije obećati onima što su ih opet birali, tako da se niko ne dosjeti kako se istim obećanjima vodi u isto, a nesnošljivo.

Komplikovano? Naravno da jeste za normalnu pamet. Jedina prosta i notorna istina u vezi s time je – normalne pameti ovdje više nema. Ili je u pitanju politički mazohizam ili je riječ, u malo surovijoj varijanti, o natruhama »Štokolmskog sindroma«, odnosno nježne emocionalne vezanosti žrtve s vlastitim krvnikom. U raznim varijantama.

Elem, evo pet mjeseci od izbora, bez vlasti, formiranih institucija, na produženim tehničkim mandatima onih što, naravno, ništa ne rade a primaju plate, naknade i stimulacije, putuju do iznemoglosti… I na prvom zajedničkom sastanku lidera »tri opcije« bezdušno ponavljaju farsu, znajući da niko na to neće ništa. Provjereno evo godinama. I o kobajagi planovima za skoru i dalju budućnost, o formiranju vlasti, pa pripremi terena za »okretanje ekonomskim reformama, prometnoj infrastrukturi i drugim bitnim pitanjima«:

Izetbegović kaže, imali su »kraći sastanak i misli da ima šansi da postignu dogovor«. Kakav? Da potpišu »jedan papir s principima djelovanja u ovome mandatu…« Dakle, oni će sad, nakon decenija zajedničkog vladanja, pisati »papir« o principima djelovanja, nakon kraćeg sastanka… Normalan kibicer bi kazao, pa nakon toliko godina zajedničkog vladanja, sastanak i ne treba im je duži. Ali nije to zato, već zato što pojma nemaju kako će sada zajedno vladati, na kojim (ne)dogovorenim principima, pod kojim uslovima i kime. Sve zajedno kao da su se prvi put sreli. Dotle su »razvili« i državu i odnose u njoj.

Veli zato dalje uvijek visoko organizirani Izetbegović, o pokušaju »jednog papira s principima« da »nije siguran da ćemo ga uspjeti usaglasiti«. Ali, »imat ćemo do kraja sedmice neki prijedlog«. Eto to je važno, imat ćemo, a usaglašen ili ne, kakve veze ima…, jer ovoliko dobre volje i saglasnosti da se nešto ima, ove »tri opcije« nisu imale bezmalo od Daytona.

Kada se utvrdi ovako precizan, jasan a nebitno neusaglašeni »papir«, na red dolazi golemo i kapitalno za građane: Razgovarano je »i o izgradnji auto-puta prema Beogradu.« Tu se sluti grandiozni, planetarni uspjeh. I veli Izetbegović, »mislim da imamo dobre šanse da se krene već ove godine!« Krene u šta, u izgradnju auto-puta? A niđe ni konačno poznate i van lokal-patriotizma, institucionalno usaglašene varijante o trasi, danas agresivno uslovljavanoj primarno etno-teritorijalizmom a ne elementarnim računicama i logikama koje su u osnovi planova s kojima prave auto-ceste. I eto obećanja za »već ove godine« bez trase, projekata i projektanata, imovinsko-pravnih odnosa na terenu, ekonomskih i desetina drugih elaborata, finansijera i svega što uz to ide, da se o tenderima i izvođačima ne govori. Stvar zvuči tako grandiozno kao da ništa od ovog i ne treba, vjerujte lideru na riječ! Ma svaka čast, to su lideri, to je politika, to je dokaz da nas i dalje vode pravi ljudi putem koji je kao sami autoput. Tri trake iz jednog i tri trake iz drugog pravca, kako bi drugačije. Bez one zaustavne, nama nepotrebne.

Eto onda sijaset drugih, značajnih pitanja za njih, narod i BiH, a na prvom mjestu »razgovaranje o podjeli resora«. To je lijepi eufemizam za prepucavanja o ministarskim foteljama. Tu je najveći maher Čović s vječitim držanjem pod svojom kontrolom finansija i pravosuđa… I opet će, uz dobrohotnost partnera. Dodik kibicuje resore vlasti i njenog rasturanja na nivou države, a Bakir ono gdje socijala, naaaarod i patriotizam. Jedini je problem što je i »razgovor o ovim resorima tek počeo, ali dogovor nije postignut…, zato smo izašli s tim ko je za šta zainteresiran!« Ma neka strpljenja, pa mandat tek krenuo.

Onda će se novinarima oglasiti Dodik, usput i Predsjedavajući Predsjedništva BiH koji ništa u toj državi kao zajedničkoj ne voli. Memorandum SANU 2 kao da mu je jedini vodič za finalno odcjepljenje Republike Srpske, uz prethodno potpuno onemogućavanje konsolidovanja Bosne i Hercegovine, u svakom pogledu. Od imena do bilo koje reprezentacije. A onda ga evo odjednom čak i ljubaznog u kazivanju o tolerantnosti i razumijevanju kolega Čovića i Izetbegovića dok im je saopštavao kako Republika Srpska definitivno neće da pristane na BiH aktiviranje MAP-a (Akcioni plan za članstvo u NATO) na što je pozvana još 2010. Pa pošto je ništa od MAP-a, onda je ništa i od NATO-a, lijepo je objasnio Predsjednik. Ali, to nije najvažnije, već novi odnosi, to džentlmenstvo. I demokracija je važna, da se kaže da ovo hoću a ovo neću, a vi kako hoćete. Uostalom, takva je nekako i demokracija NATO-a, ali to je druga priča.

Dakle, što se naroda tiče, eto jasnog odgovora zašto se vole ova trojica i zašto bez njih nema sreće. Sa njima se lijepo živjelo i do sada, pa otkud odjednom frka ako tako, svjesno i uz uzajamnu toleranciju spram različitosti ne nastavimo zajednički i dalje. Jeste progunđao nešto Izetbegović uz ono o MAP-u da »ne može entitetski nivo biti nadređen državi«. Možda i jeste tako – ali tamo gdje ima države i nema ovakvih entiteta. Ovdje je stvar državotvornosti nešto drugačija »i to danas nismo riješili i radit ćemo dalje na tome…« Treba im uvažiti da u minule tri decenije baš i nisu imali dovoljno vremena za sve to. Zato je Dodik prijateljski podržao Bakirovu mudru izjavu, predlažu i da se njihovo »Ne« prebaci na novo Vijeće ministara. U kojem će »njihov« neupitno, demokratski, biti premijer. Ne zove se baš tako, ali to bi bio da je država normalna. Uz to, narod će shvatiti da su važniji principi koje bi nekako trebalo ubaciti na onaj »papir« koji se, vjerovatno, neće ili usaglasiti ili realizirati. Ti principi, kažu, zovu se ustavnost, zakonitost, reforme, evropski put, itd. Baš dojmljivo za »papir«. Onda nastavljamo dalje, uz lidere »tri opcije«, zajedno. Sva trojica, neka hvala Bogu, odlično izgledaju, narod ih voli i eto beskonačnih mandata.

Još je Čović nešto govorio »o puno tehničkih detalja, provjera i onoga što treba uraditi. Ako se sve to pospremi, onda nema prepreke da se u narednih dvadesetak dana ne formira i Vijeće ministara«. Naravno, prema »podjeli resora na osnovu razgovora što je tek počeo a nismo uspjeli postići dogovor«.

Eto i zato cirkus ide dalje.