Minulog utorka bio je Kurban Bajram, veliki islamski praznik. Puno je toga tim povodom u Bosni i Hercegovini, tamo gdje su muslimani većina i tamo gdje nisu, ovim povodom kazano. Tiho ili naglas. I obilježeno javno i oficijelno, ili tek intimno, među najbližima i najdražima. Oni što su – posebno nakon minulog rata – odjednom i gromoglasno »otkrili« svoju vjeru ovim su je povodom na sav glas i napadno potvrđivali i dokazivali unaokolo, očekujući da budu viđeni tamo gdje se to od njih kao najviđenijih vjernika i očekuje. Ako je ikako moguće, u prvim »safovima« (redovima) džamija gdje se klanjao »bajram-namaz«.

Ovim povodima vjerski prvaci izgovorili su mnoge prigodne »hutbe«, govore obilježene porukama o vjeri, dobroti, poštenju, solidarnosti, patriotizmu, domovini… a protiv mržnje, otuđenosti, laži, sebičnosti itd. Promatraču sa strane što se samog povoda praznovanja tiče, ali ujedno i svekolikog pripadnika i prostora i podneblja i karaktera ovdašnjeg društva, nije ostala neprimjećena jedna bitna činjenica. U velikoj većini prigodnih govora vjerskih zvaničnika, od reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića, do mnogih imama u malim džamijama unaokolo, uočljivo su odzvanjale poruke koje su se više nego ikada u novije vrijeme odnosile i na »svjetovni«, kao i na duhovni život. Čak mnogo više i na dnevnu politiku i razne nakaradnosti u njoj, nego što se ranije podsjećalo zakukuljenim dociranjima i prigodnim svečarskim lamentiranja o Bogu i čovjeku.

Slušajući nove poruke, kvalifikacije i osude mnogo čega što se zbiva oko nas, bilo bi logično pomisliti da ni najtvrđi obrazi iz prvih safova pred ovom poprilično novom pojavom ne mogu a da se bar ne upitaju: prepoznaju li ljudi unaokolo i njih, »lidere«, kao adrese na koje su upućene te teške riječi. Poput onih, recimo, da »muslimani nemaju previše razloga za slavlje, radost i veselje…da su očigledno mnogi prejeftino prodali svoj integritet za ovaj svijet i njegove blagodati…da u današnje vrijeme ništa nije jeftino osim obraza… a i on se mora prodati zarad stomaka…« Pri kraju spiska optužbi je i »ideološko-politička kleptomanija« uz pripadajuća razjašnjenja.

Mudrosti tolerancije

Mada obavezan da spram svoje pozicije, očekivane mudrosti tolerancije ostane na razini neupitnog dostojanstva i takta, poglavar Islamske zajednice u BiH reis Kavazović, recimo, na centralnoj svečanosti u Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu, našao je za važno da »zemlju preuzmu u svoje ruke oni koji imaju znanje, osjećaj za ljude i domovinu…« Kao i da kaže kako »živimo vrijeme u kome se laž pokušava naturiti kao istina i vrijednost, dok se za zlo, zločin i zločinca traži opravdanje i razumijevanje.«

Prepoznatljivo su odjeknule, poprilično neuobičajeno kada su ovakvi »pravolinijski« povodi bez talasanja u pitanju, riječi poodavno već poznatog Šejha Edina Urjana Kukavice, ubilježenog u ovdašnju istoriju i kao svojevremeno glavnog i odgovornog urednika »Face TV«, književnika pa i »ličnosti godine u BiH«. On je mnogim poštivaocima njegovih poruka, koji ga pomno prate i onima koji se prave ludi i kobajagi nezainteresirani, a potajno načuljili oba uha, jasno poručio: »Razlog zbog kojeg bi slavlje trebalo izostati je što su muslimani u najgoroj situaciji u svojoj suvremenoj historiji: podijeljeni su po svakom zamislivom i nevjerovatnom osnovu, i ne da se ne vole, premda bi trebali biti kao braća, nego se mrze kao najgori dušmani. Ono što je jednima sveto, drugi smatraju svetogrđem, ono što je jednima skupo, drugi prodaju u bescijenje, ono u što jedni vjeruju, drugi smatraju krivovjerjem«.

Jeftin obraz

Pošten čovjek, vjernik ili ne, ima razloga zamisliti se i povodom njegovih riječi »o sklonosti ljudi prema moralnom zlu, nehumanosti, okrutnosti i sebičnosti. To je, kaže, moguće kontrolirati, ispravljati odgojem za solidarnost uz poštivanje osobne slobode, odnosno u atmosferi etike drugog i drugačijeg«,

Druga realnost

Konačno, o samoj Poruci Bajrama običnim ljudima veli: »Naša je vjera ono što radimo, šta mislimo i kako se ponašamo kad smo sami«, zaključio je šejh Kukavica.

Ovakvih i sličnih misli i riječi, reklo bi se sasvim precizno adresiranih »onima koji nas vode po stranputicama u ime države i politike«, bilo je minulih dana mnogo. I uvijek pred nebrojenima što nisu, javnosti radi a ne sebe radi, smjeli da ne budu u prvim redovima džamija gdje su ove poruke izgovarane. U onom drugom, vanjskom svijetu, čak i tih dana, kotrljala se neka sasvim druga realnost čiji su tvorci i čuvari mnogi iz pomenutih prvih »safova«. Skrušenih pogleda, dubokih uzdaha i lažnih misli.

U paralelnom, realnom vanjskom svijetu na sam dan Bajrama novine u BiH su, uz sve ostalo, objavile i niz tekstova prepunih podataka koji govore o tzv. brizi i predanosti lidera za »narod i otadžbinu«. Na svim nivoima. U krajnjoj liniji i o ovakvim porukama koje su, prije svih drugih, očigledno namjenjene njima u iznenada novoj »kulturi komunikacija« između vjerskih vrhova i »narodnih lidera«. Bez imalo sustezanja, recimo, istaknuti parlamentarci sa svih nivoa, od županijskih do tzv. državnog, hladno obavještavaju kako su u raznim institucijama u kojima se živi na budžetu ključevi stavljeni u bravu još u šestom mjesecu, a sve u ime izbora koji su početkom desetog mjeseca! Ni proljetos prekinut sjednice neće se nastaviti. Kažu, sve je u funkciji izbora, pa tako ispada – i svekolika institucijska paraliza. Kada se tome dodaju uobičajeni mjeseci konstituiranja vlasti nakon izbora, računica je prosta: Država neće funkcionirati manje-više godinu dana (i to ako sa izborima i koalicijama bude sve kako treba). U ime naroda.

Hladni komentari

Za njih je to normalno. Bar prema izjavama koje se hladno daju tim povodom. Neupitno je, jasno, da će narodni odabranici sve te mjesece primati plaće i dodatke od oko 3000 eura. Normalno im je i da radi »izbornih razloga« poslanici ne mogu okrenuti Sarajevu ili Banjaluci i radnim zadacima u parlamentima, jer su im interesi sada »na terenu«. Agitacije radi. To im uglavnom nije padalo na pamet kroz godine između izbora.