O konačnim istinama povodom Starog mostu i novijim zbivanjima na obalama nekada jedinstvenog Grada što ih je civilizacijski vjekovima spajao taj most, pa ga u tome pokušali 1993. godine divljački spriječiti, konačni sud dat će istorija. Do tada, ostaju sjećanja i reminiscencije. Tako je bilo i minulog utorka uveče na svečanosti »Mostar ne zaboravlja prijatelje«. Sjajnom društvu na terasi nad Neretvom, s pogledom na »Starog«, domaćin je bio Centar za mir i multietničku saradnju. Povod je bila petnaesta godišnjice obnove Mosta, kapitalne pobjede čovjeka i savremene civilizacije na ovim prostorima, ma koliko unutar velikih poraza bilo neljudi i savremenog primitivizma.

Ono što je moglo da se primjeti sa strane jeste da šaroliko društvo ljudi očigledno »iste krvne grupe« nije društvo koje je sastavila aktuelna politika lažnih pobjednika i strateških poraza koje ima toliko poznatu »duhovnu vezu« sa smislom vlasti na ovim prostorima. Na terasi iznad Neretve nije bilo glavnih koji su pogonsko gorivo partnerske otimačine koja blokira današnji Mostar, politički i ekonomski, a blokira koliko god može i duhovni razvoj evo bezmalo od rata do danas. Zato je danas još uočljivije postalo ono što je smisao priče o rušenju Starog mosta i njegovoj za mnoge tada neočekivanoj obnovi kao »starijeg i ljepšeg«.

Novo, ovosedmično okupljanje »prijatelja Mostara«, riječi izgovorene tada uz logičan nedostatak potrebe da jedni drugima objašnjavaju o čemu se tu radi, pokazalo je najmanje dvije bitne činjenice: Prvu da Stari most onog mračnog 9. novembra 1993. jeste bio srušen jer su zločinci vjerovali da je tako srušena posljednja nada za obnovu zajedničkog života jednog grada na dvije obale. I drugu, da mnoge tadašnje nespremnosti za zajednički, civilizacijski uređen život još profiterski egzistiraju manje ili više prikrivano na raznim stranama. Istorijska supstanca humanog, zajedničkog Grada im je mučna ali vjeruju da održavana duhovna pustoš ostvarenog civilizacijskog i političkog poraza koju nude novi mali ljudi, može opstajati na uporno stvaranoj negativnoj energiji i svekolikoj plemenski univerzalnoj klaustrofobiji.

Svima ovakvima, sa daljine prepoznatljivima na »obje obale«, Centar za mir sa Safom Oručevićem, njegovim timom i prijateljima Mostara, noćna su mora koja svakodnevnicu uz Neretvu sve više uznemirava. Zato jer je ovo što rade oduživanje duga onome Gradu u koji vjeruju, koji je njihov, koji mora pobijediti onako kako se vazda vjerovalo i u pobjede »Veleža« dok je držao pod Bijelim brijegom lekcije iz ljepote i šarma u igrama važnijim od bodova. Dobrim dijelom eto i zato osvajački su protjerani iz vlastite zajedničke kuće u prigradsko Vrapčiće odakle će se, ako ikada bude pravde, vratiti kad-tad tamo gdje im je mjesto. Uostalom, i imena »rođenih« na okupljanju u utorak uveče, ovjerenih genetskim kodom toga Mostara i »Veleža«, ovo garantuju: Semir Tuce, Nenad Ćećo Bijedić, Marijan Kvesić, Sejo Kajtaz, uz ranije dobitnike priznanja »Mimar Mira«, Duška Bajevića, Ivana Ćurkovića, Vahida Halilhođića, Sergeja Barbareza… Svi su oni i danas jedan Mostar kao i mnogi stari i novi dobitnici ovog priznanja.

Minulih godina, od odluke o obnovi Mosta ne dugo nakon rušenja, i početnih ideja o tome formatiranih malim i »bratskim« lokal-politikama, do podizanja cijele priče na planetarni nivo koji ona zaslužuje, nije prošlo puno vremena. Centar za mir bio je pokretač podizanja priče na međunarodni nivo. Trajnu vrijednost i globalni značaj akcije prihvatile su institucije poput Svjetske banke, Evropske banke za obnovu i razvoj, UN-a, UNESCO-a te države Turska, Italija, Holandija i Hrvatska i uz mnoge pojedinačne donatore pružili su ruku onima u Gradu koji su po svaku cijenu nastojali da smisao priče o Mostu kao filozofiji življenja bez odvojenih obala pobijedi nametnuti zahtjev za razdvajanjem, izolacijom i generalno dekadenciji. U utorak je, eto, bilo petnaest godina od pobjede te ideje, ma kako joj temeljni otpor i u Mostaru i ne samo u njemu ne posustaje.

Naravno, tu se i dolazi do istine koja jeste gorka. I u samom Mostaru, bukvalno, nije malo onih koji ne bi s jedne na »drugu stranu«. Ili zato što iza sebe već imaju tridesetak godina života maltretirani ciljanim nalozima različitosti, ili u ime interesa tzv. politike kroz nove »istorijske istine«, medije, nova okruženja itd., i nova uništavanja onoga od čega raja živi. Ništa tu nije slučajno. Optužbe su uzajamne, a interesi zajednički. Kao što je i nasilni projekt zamrznutog istog Gradskog vijeća već 12 godina radi olakšanog kriminala od komunalija i opljačkanog još neizgrađenog kolektora do izgubljenih radnih mjesta u listom uništenim, nekada prosperitetnim preduzećima.

To što nas desetak stoljeća dijeli od smisla ovih riječi samo je dokaz koliko mnoge istine o ljudima, vlasti, zlu ali i dobroti žive i važe vječno. Nešto slično, učinilo mi se poznatim ovo veče. Mnogi koji su zaboravili sve oko sebe, državu, društvo, vjerovatno i mnoge prijatelje vlastitog interesa radi, traju i dalje među nama, a potvrda su velikog poraza što nas je snašao i traje u njihovu korist, ma koliko ga oni proglašavali pobjedom. Naravno da priča u konačnici baš i neće proći olako uz svjedoka kakav je Stari most, i uz ljude koji nisu bili skloni – karijere radi – žrtvovati ni tren mirnog sna pred sobom i drugima, pa pravdati rušenja eto kao nekakav viši cilj njima potreban. Zato je pobjeda Mosta velika i neupitna, ma koliko se to danas ili sutra zvalo ovako ili onako. Džaba onima drugima što su uporno, silom i uz pomoć malih ljudi predugo na vlasti. Pa taman i kada bi pokušali Starog ponovo rušiti. Mostovi nisu kamen, i jesu naša sudbina. I neka su. Za bolji dio Mostara i drugih Mostara, onih koji mostovima duhovno pripadaju. A to je u ovom slučaju neupitno.