Nije novom ministru obnove, starom i dobrom poznaniku politike, Branku Bačiću, bilo ugodno kad je prije dva dana krenuo u još jedan obilazak terena i na Markuševcu se sreo s ogorčenim građanima koji su mu skresali svašta u lice. Iskusan je on, pa je biranim tonom razgovarao sa stanovnikom tog područja koje je bilo epicentar zagrebačkog potresa. Čovjek se bio uzrujao, svašta je rekao ministru, a Bačić je pomirljivo potvrđivao da je puno od toga istina, ali i da se pokušava i radi što se može.

Preuzeo je najteži i trenutno najnezahvalniji sektor u državi. I to nakon što se gotovo dvije i pol godine obnova nije makla s mjesta. Sad mu nema druge nego i da bude strpljiv pred salvama nezadovoljstva građana, da mu nikad nijednom (ne)prilikom ne skoči nijedan živac pred ogorčenim ljudima. I to mu zasad ide dobro, čini se da Bačić ima priličnu količinu samokontrole i strpljenja pri takvim susretima.

No, jedna stvar je danas na njegovoj strani, a to je činjenica da je obnova od potresa postala Vladin prioritet broj jedan. U tom smislu dobio je odriješene ruke da osmisli potpuno novi zakon o obnovi, i nove modele putem kojih će taj sustav funkcionirati. Politička volja da se to napokon krene rješavati sada postoji. I ako se ostvari nekoliko ključnih najava, odnosno obećanja, to će biti dovoljno da se katastrofa oko obnove zaustavi.

Prvo, to je smještanje ljudi iz kontejnera u čvrste objekte, pa makar to bile samo montažne kuće. To je na pojavnoj razini veoma važno, jer jednostavno je postalo neizdrživo dalje gledati te ljude na hladnoći ili vrućini u tim »kanticama«. U kontejnerima danas i dalje živi 6.258 ljudi. Drugo, to je sustav samoobnove, koji napokon mora zaživjeti. Model u kojem će država poticati građane da sami krenu u posao obnove, i za to im osigurati novac na način da imaju s čime uopće krenuti u taj skupi postupak, trebao je biti aktivan od prvog dana. Ljudi su spremni sami sebi ulagati u domove, jer vjerojatno im je nepodnošljivo gledati već skoro tri godine raspuknute zidove nad svojim glavama, ali nisu svi u mogućnosti da u to krenu sami. Treće, pojednostavljanje procedura je imperativ. U tom smislu je centralizacija sustava jedino rješenje. Birokracija je usko grlo, pa bolje da je jedna adresa, nego tri, za istu papirologiju. I četvrto, ključno je iskoristiti što više europskog novca za obnovu koji je tu, stoji i čeka, a rok za ugovaranje je polovina ove godine. Tu se mora staviti ne u 6. brzinu, nego u »warp«. Doduše ministar Bačić tvrdi kako su im za iskoristivost 1,03 milijardi eura brojni krajnji korisnici već ugovorili 1.300 projekata ukupne vrijednosti 2,7 milijardi eura, i pritom je već velika većina projekata u realizaciji. Ali novaca još ima, i ne smije ostati neiskorišten.

Novi zakon o obnovi zapravo sadrži gotovo sve ono na što su iz oporbe stalno upozoravali. Svi se slažu da se dosad previše kasnilo, ali jednako tako i svi znaju koje su bile manjkavosti dosadašnjih rješenja, koje Bačić sad pokušava otkloniti. Zato će među ostalim biti zanimljivo vidjeti i kako će se oporba postaviti na glasanju. S Bačićem je u Markuševcu bio i gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević, i otrpio uvrede građana zajedno s njim. Ako ikome treba rezultat u obnovi, to je Tomašević. Zato će biti zanimljivo pratiti kako će glasati oporbeni Zeleno-lijevi blok. Članica resornog odbora Urša Raukar Gamulin već je bila suzdržana – dakle, Možemo! neće biti protiv novog zakona. U prvom redu zbog sebe samih.

Na Bačićevoj strani je i to što, uz neučinkovitu i jadnu obnovu privatnih ili obiteljskih kuća, koja bi sada valjda konačno mogla krenuti, ipak nije tako loše kad je u pitanju obnova javnog sektora i infrastrukture te javnih zgrada. U Zagrebu se skoro svaki dan dovršava po jedna škola, a i na samoj Baniji je infrastruktura u zamahu. Možda i to pomogne Bačiću da dobije podršku za novi zakon. Jer on je jedan od rijetkih ministara kojima i pozicija i opozicija iskreno želi da – uspije.