Avet hrvatske ekonomije, za koju smo mislili da smo je iskorijenili, poput kuge na primjer, izgleda da još uvijek obitava oko privrednih subjekata. Riječ je, dakako, o nelikvidnosti ili kašnjenju u plaćanju između poduzeća. Nekada je za generiranje nelikvidnosti najveći krivac bila država, pogotovo u drugoj polovici 90-ih, a onda tada moćni Todorićev Agrokor kojemu ni Vlada nije smjela prigovoriti zbog otezanja u plaćanju, ponajprije malim dobavljačima, koje je to na kraju i dotuklo. Svojedobno se pokojni ministar financija Ivan Šuker okuražio i za kašnjenje u plaćanju zaista prozvao Agrokor, to je bilo tijekom otvaranja jednog pogona za preradu pilećeg mesa u Varaždinu, no nakon toga više nikada nije ponovio izjavu, a ni Sanaderova Vlada nije stala iza njega.

Rušenjem Todorića mislili smo da je nelikvidnost ostala daleko iza nas, no najnovija anketa koju je Hrvatska narodna banka provela među malim i srednjim poduzećima pokazuje da su kašnjenja u plaćanju još uvijek prisutna u platnom prometu, štoviše čak su postala i način financiranja pojedinih tvrtki! Da stvar bude još zanimljivija, takva pojava u Europskoj uniji jednostavno ne postoji, jer na uređenom zapadu nikome ne pada na pamet ne platiti pristiglu fakturu. Time otezanja u plaćanju – iako su nam tvrtke likvidne i imaju dovoljno sredstava na računu – postaju hrvatska specifičnost. Odnosno balkanska, što će Unija shvatiti kad zemlje zapadnog Balkana jednom uđu u EU, ako to već nije skužila ulaskom Lijepe Naše u europsku obitelj.

Svaki narod je svojim ulaskom u EU obogatio tu superkonfederaciju 21. stoljeća. Talijani su, primjerice, donijeli nenadmašnu talijansku kuhinju i svu silu renesanse, Mađari negodovanje i zanovijetanje, Slovenci crtu u Piranskom zaljevu, Poljaci strah od Rusije, Nijemci radna mjesta za armiju nezaposlenih iz istočne Europe, a mi Hrvati kašnjenje u plaćanju – jedan od najbezobraznijih načina poslovanja, ako ne i najpokvareniji. Koji prosječan zapadnjački mozak ne može shvatiti, kao ni izdavanje državnih jamstava očiglednim gubitašima u nekada socijalističkim članicama Unije. Ili zašto u Hrvatskoj pored platnog prometa u bankama imamo još jedan u Fini, i da dalje ne nabrajamo.

No, hrvatske tvrtke koje kasne s plaćanjima ne mare previše što takva praksa u EU-u ne postoji. Ali su se u anketi HNB-a zato brže-bolje požalile da im kašnjenje u plaćanju uzrokuje probleme u poslovanju. Ma zamisli! Drugome ne žele platiti u roku kad im stigne račun, a onda plaču i kukaju jer i drugi ne žele na vrijeme platiti njima. Kao razlog zašto (namjerno) kasne s plaćanjem, naši su poduzetnici bez imalo srama naveli da im je to način financiranja. Kada je Adam Smith u drugoj polovici 18. stoljeća objavio »Bogatstvo naroda«, bibliju tržišne ekonomije i kapitalizma, ni na kraj pameti mu nije bilo da bi jedan od načina financiranja poduzeća bilo u uskraćivanju plaćanja za robe i usluge drugim poduzećima. Dok se kapitalizma nisu dohvatili Hrvati… Ako je suditi po rezultatima HNB-ove ankete, neke naše tvrtke misle i dalje tako nastaviti poslovati. Naime, odugovlačenje u plaćanju postao im je puno jeftiniji način prikupljanja novca, nego podizanje kredita kod banaka ili izlistavanje na burzi. Jer za takvo nešto treba imati transparentno poslovanje, a kašnjenja u plaćanjima po fakturama u to nikako ne spadaju.

Grotesknu situaciju u kojoj tvrtke kažu da namjerno kasne s plaćanjem, a onda se žale da im to otežava poslovanje, nisu nam htjeli komentirati ni u središnjoj banci. Potpuno ih razumijemo. Jer u ovom slučaju se nema što pametno za reći, osim ironično-sarkastičnog komentara. Izgleda da nismo dobro zatvorili vrata ormara jer su nam počeli ispadati kosturi davno minulih vremena, a s njima i aveti koje plaše normalno funkcioniranje ekonomije.

Stup srama Porezne uprave, na kojemu su imena onih koji kasne s plaćanjem poreza, pokazao se dobrim oblikom pritiska na porezne neplatiše. Mogla bi se uvesti i crna lista tvrtki koje kasne s plaćanjem, ali uz uvjet da je nikako ne objavljuje Ministarstvo rada jer ćemo je u tom slučaju trebati tražiti na darknetu.