Ulaganje u obranu do 2035. trebalo bi se povećati na čak 5 posto BDP-a, zaključak je koji su prihvatile članice NATO saveza, pa i Hrvatska, čime će se vjerojatno zaroniti u fazu novog zaduživanja i pojačane državne potrošnje.

Trebao bi to biti odgovor na sve više ratnih sukoba na globalnoj razini. U financijskom smislu Europa s tim nema problem: kada je potrebno, brzo pospremi svoja (fiskalna) pravila i zaboravi ih kao da ništa nije bilo.

Nakon zadnje globalne krize je primjerice uslijedilo razdoblje visokog zaduživanja, a onda i politike »austerityja« i stezanja remena uslijed čega su najviše patili »mirnodopski« sektori: znanost, obrazovanje, umjetnost, kultura.

Stvara se sada ponovo nova/stara forma ekonomije, »ratna ekonomija«, gdje će se značajan udio raspoloživih kapaciteta preusmjeriti u pripreme za mogući ratni sukob, odnosno u jačanje obrane, kako se to drukčije kaže.

Od onih 5 posto, objašnjeno je, 3,5 posto namijenjeno je za čisto vojne izdatke, a 1,5 posto za popratnu infrastrukturu. Kad zvecka oružje, muze šute, poznata je izreka, a ovdje je, iako ne treba zatvarati oči pred stvarnošću, uz etičku dimenziju, na stolu i financijska, te dimenzija prema kojoj će jedan javni izdatak – obrana – sada vjerojatno ponovo istiskivati ostale javne izdatke, povećati proračune, javnu potrošnju i zaduživanje država, što se u nekoj perspektivi na ekonomskom polju vraća u vidu viših cijena, rasta nejednakosti i pregrijane ekonomije.

Iako su dakle skoro sve članice prihvatile imperativ »5 posto« čiji je najveći zagovornik američki predsjednik Donald Trump, jedna ipak nije – Španjolska, čiji je premijer Pedro Sanchez otvoreno rekao da oni ne mogu sudjelovati s tolikim izdvajanjima.

Participirati hoće, izdvajati hoće, ali ne mogu s tolikim iznosom, jer bi to, kazao je Sanchez, »bilo ne samo nerazumno, već i kontraproduktivno«. On misli da bi usvajanje takvog cilja imalo negativne posljedice za španjolsko gospodarstvo jer bi, kaže, prisililo vladu na povećanje poreza, rezanje javnih usluga i usporavanje planova za zelenu tranziciju.

Odlučili su stoga, rekao je, da neće raditi takvu žrtvu. I još nešto je Sanchez kazao, a što je zapravo bit stvari: »Cilj koji predlaže SAD nespojiv je s našim socijalnim modelom i našim pogledom na svijet.«

Dakle, nije samo pitanje financija, već je naravno prije svega svjetonazorsko i etičko pitanje. Pogled na svijet, svjetonazor, ideja o tome kako bi stvari trebale funkcionirati, dimenzija je dakle o kojoj bi ovdje trebalo raspravljati. Sanchezove motive kasnije su nastojali umanjiti krizom vlasti kroz koju valjda prolazi na domaćem terenu, te time da je takav stav navodno zauzeo iz razloga zadržavanja i zadobivanja podrške glasača i političkih partnera.

Pojavio se dakle odmah narativ o tome zašto se pobunio, ali i nije riječ o pobuni, nego svojevrsnoj zadršci oko cilja za koji vjeruje da je u svojoj biti kontradiktoran jer će, kako je rekao, »prije oslabiti i omesti napore EU-a da ojača svoj sigurnosni i obrambeni ekosustav, nego što će tome pridonijeti«.

Traži stoga određenu fleksibilnost, što je onda opet izazvalo komešanje da bi se sada i neke druge članice mogle ugledati na Španjolsku te također tražiti odgode, iznimke i fleksibilnu primjenu, što neke već i čine.

Sanchezov otvoreni istup jako je naljutio Trumpa koji je inače uspješnoj španjolskoj ekonomiji odmah zaprijetio svojevrsnom odmazdom u vidu, a čega drugog nego – carina.

Španjolsko gospodarstvo dobro stoji, raste po stopama iznad 3 posto, kao i hrvatsko, što je daleko više od europskog prosjeka. Španjolska proizvodnja i izvoz su međutim daleko ispred, no ta zemlja ima iskustva s rastom javnog duga i vjerojatno je i stoga oprezna.

I predsjednik Milanović iskazao je opet oko svega barem načelnu zdravu skepsu, no premijer Plenković nema dvojbi: i bez zahtjeva NATO-a mi smo na tragu traženih postotaka. To se zove, »biti veći katolik od pape«.

Obećao je i da zbog toga neće patiti socijala, no nešto će morati p(l)atiti, a ako će sva patnja ostati samo na novcu i na zdravom razumu – koji trenutno pati – bit će dobro.

U međuvremenu je predsjednica Europske središnje banke Christine Lagarde održala jedan od svojih »nadahnutih« govora o prožimanju ekonomije, kulture i europskog identiteta koji nas, kaže, može držati na okupu kada se svijet lomi.

Govorila je o operi »Penelopa«, svog sunarodnjaka Gabriela Fauréa, pa za lik Penelope rekla da podsjeća kako kultura može nadživjeti sukob jer govori o otpornosti našeg duha u suočavanju s najtežim izazovima.

Penelopu u Predgovoru svoje »Filozofije prava« spominje Hegel govoreći da se o filozofskom poslu pretpostavlja da je kao Penelopino tkanje koje treba svaki dan iznova započinjati.

Penelopa je naime danju tkala plašt, a onda ga svaku večer rastkala, kako bi ujutro opet iznova mogla započeti.

Namjerno je to činila jer je time odgađala izvršenje obećanja dano brojnim proscima da će odabrati nekoga od njih kada tkanje plašta bude gotovo. Odgađala je tako udaju za drugog, nadajući se i vjerujući u povratak Odiseja.

U istom predgovoru Hegel spominje i Minervinu sovu, simbol mudrosti, koja polijeće tek u sumrak.

Ovo tkanje plašta, kao i pričanje priča, u pripovjednom tekstu često imaju ulogu odgađanja nekog neželjenog događaja, pa i smrti, kao kod na primjer Šeherezade koja je lijepim pričama odgađala egzekuciju, dok je Andrićeva ovčica Aska umijećem plesa zadivljivala vuka koji bi se u nju tako zagledao, naprosto zaboravljajući da je krenuo da je pojede.

U tom kontekstu, što se tiče jačanja takozvane ratne ekonomije i ogromnog rasta izdataka za obranu, ekonomsko i pitanje zaduživanja jest problematično, ali je u široj slici periferno i efemerno, s obzirom na to da je rat sam po sebi najveći užas i najveći besmisao koji postoji. Ekonomija je pak djelatnost koja bi trebala služiti boljem životu i blagostanju, a ratna ekonomija je priprema za rat koji sije smrt. To je samo po sebi apsurd i paradoks.

No, ratna ekonomija ide dalje, a kao građanima i ljudima, danas nam, u ovom ludom svijetu i teškim okolnostima, preostaje da se barem nadamo da se nikad neće ni dogoditi situacija da se išta od te ogromne najavljene proizvodnje ratne opreme i infrastrukture ikad upotrijebi.

Koliko god da se dakle utroši novca – kad već nema načina da se sve zaustavi – onda želimo vjerovati i nadamo se da će se sve skupa pokazati kao jedno posve promašeno ulaganje i nepotreban trošak.

Unatoč svemu što nas okružuje želimo dakle vjerovati da će se očuvati mir, jer mir nema cijenu, i tkat ćemo i plesati koliko treba, dok se sjene zbilje ne smire, dok se sjene noći ne skupe, i Minervina sova konačno ne poleti.