First we take Manhattan, then we take Berlin«, pjesma je Leonarda Cohena koju je prije izbora koristila njemačka stranka Ljevica – Die Linke, koja je potom na izborima u Berlinu ostvarila povijesnu pobjedu. S više od 25 posto osvojenih glasova, iza sebe su ostavili stranke desnog i lijevog centra, CDU i SPD, ali i desni AfD (Alternativa za Njemačku), čiji su »nalet« brutalno zaustavili. Njihova kandidatkinja Elif Eralp buduća je gradonačelnica glavnog grada. Die Linke bije glas da žele povratak u komunizam. No, njihov je program tek donekle usmjeren protiv krupnog kapitala, a inače su institucionalizirana stranka koja desetljećima participira u političkom životu Njemačke i kao koalicijski partner sudjeluje u pokrajinskoj vlasti. Šire se glasine da će otimati imovinu. No, birače u Berlinu to nije prestrašilo. Dio birača Ljevice je prepoznao kao jedinu pravu branu AfD-u, a dio ih je, posebno mladih, za Ljevicu glasao iz pragmatičnih i ekonomskih razloga, zbog većih socijalnih i radničkih prava koje su obećali, te prava na priuštivo stanovanje, što je temelj programa Ljevice. AfD-ovi birači također su nezadovoljni ljudi koji glasaju protestno i traže promjenu, no ako ima »desnih radikala«, očito ima i dovoljno »lijevih radikala« da im se suprotstave.

Nekoliko se tu teza ili zamjena teza pojavilo koje treba rasvijetliti. Prva je da su stranke desnog i lijevog centra, tzv. mainstream stranke, vodile nejasnu politiku, previše se približile, gotovo stopile u velikim koalicijama, čime su izgubile prepoznatljivost. Postale su posve usklađene s liberalnom agendom EU-elita, pa su se građani osjetili zaboravljenima i odbačenima, te ih kaznili. Najveći gubitnik ispao je kancelar Merz (CDU), koji je unatoč katastrofalnim rezultatima stranke tvrdoglavo odlučio provesti svoj program do kraja. Daju mu najviše do Božića. Glasovi koji su nekad išli tim umjerenim strankama prelili su se radikalnijima koje jasnije komuniciraju stavove. No, AfD i Ljevica nikako nisu isto, to nisu tek dvije strane iste medalje, kako se često predstavlja. AfD, veličanjem svega što je njemačko, širi i neku vrstu netrpeljivosti prema svemu što je nenjemačko ili što oni misle da njemačko ne bi trebalo biti, dok se Ljevica otvara svima »bez obzira otkuda dolaze, u što vjeruju i koga vole«, kako je u pobjedničkom govoru sažela Eralp. AfD veliča »slavnu prošlost« nacije i njenu autohtonost, te popularnost gradi na opreci prema svemu što izlazi iz tog okvira. Ljevica promovira uključivost i otvorenost. Proziva krupni kapital. Dio analitičara tvrdi da to nije nikakav povratak komunizmu, nego samo jasnije izloženi ciljevi socijaldemokracije, koja se u međuvremenu otuđila sama od sebe, dok javnost, otupjela u potrošačkom društvu, onda i obične lijeve ideje tumači kao nešto radikalno. Ipak, sve ovisi o kutu gledanja. Sve su to neki pojmovi koji su se izlizali i pogubili sadržaj. Koriste se u predizborne svrhe. No, građani itekako reagiraju.

Nema sumnje da je Ljevica otela »šou« AfD-u. Do berlinskih izbora glavna je zvijezda na njemačkom političkom nebu bila »Alternativa«. Likovali su nakon pobjede u Saskoj-Anhalt, vjerujući da će glatko nastaviti dalje. Izvrstan rezultat su ostvarili u Meklenburgu – Zapadnom Pomorju, gdje su također izbili na prvo mjesto. No, za vratom im puše »Frau gegen Blau«, SPD-ova Manuela Schwesig. Ona je tek djelomično uspjela u ublažavanju AfD-ovog prodora, ali dovoljno da im zapriječi put. No, što nije uspjelo Schwesig, uspjelo je Eralp. Vijest je postala Ljevica – nova-stara ljevica. Oni su sljednici bivše partije, ali već dugo obitavaju u posve drukčijem staništu. Očito nisu upali u zamku anakronosti. Njih je svojevremeno napustila Sahra Wagenknecht, nezadovoljna stupnjem njihove radikalnosti, a sada drži leđa AfD-u u Saskoj. Ljevica inzistira na socijalnoj pravdi, jednakosti i pravu na stanovanje za sve. Znači, lakše je AfD-ovu agendu, koja problem vidi u migrantima i manjinama, »prodati« u Saskoj, nego u urbanom Berlinu, progresivnoj sredini u kojoj su individualne slobode imperativ. Berlin je, logično, prvi reagirao. Iako, čak 16 posto i treće mjesto osvojio je u Berlinu i AfD. Ljevica je tako reakcija na akciju. Radi se o antifašizmu, rekao je netko, i mislim da je u pravu. Tek onda ide program. Birači ljevice očito su procijenili da radikalima ne možeš uzvratiti čajem od kamilice, kako vide SPD. Cohenova pjesma analogija je pak s rezultatima izbora u New Yorku, gdje je na vlasti demokrat i socijalist Zohran Mamdani. Prvo je socijaldemokracija zauzela New York, a onda će i Berlin, želi se reći. Isto tako je radikalnija ljevica počela istiskivati svoju umjerenu varijantu kojoj se brend izlizao. Morat će sada na tome poraditi. Ovih je dana, zanimljivo, i Melania Trump priznala da je u socijalizmu imala jako lijepo djetinjstvo. A to nije bio »onaj« komunizam iza željezne zavjese, nego specifični jugoslavenski socijalizam, u kojem joj, kaže, ništa nije falilo. Valjda joj je dosadilo da je stalno o tome pitaju. Pridonijela je tako »normalizaciji« pojma.

U Berlinu se pak nije trebao stvarati nikakav »vatrozid« – AfD je udario u berlinski zid. Elif Eralp zovu berlinskim Mamdanijem, a možda se tu trasira i neka nova lijeva globalna mreža. S obzirom na prijateljske odnose Mamdanija sa španjolskim premijerom Pedrom Sanchezom, s kojim se susreo i na marginama skupštine UN-a, počela se gajiti nada da je moguć i neki drugačiji svjetski poredak. Sanchez je izjavio kako oni to primjerom pokazuju. Ljevica je uspjela na ideji o »podruštvljavanju« stanova, ali tek će se vidjeti hoće li ustrajati. Omoguće li uistinu jeftinije stanovanje, to će ljevicu lansirati dalje. Budu li zaboravili na izborna obećanja, zakopat će je do kraja i tek tada otvoriti put AfD-u. A radi se tek o vraćanju stanova u javni sektor, uz određenu naknadu – ne o otimanju. Koliko razumijem, plan je dići kredit, otkupiti te stanove od velikih kompanija koje drže cijele stambene blokove, po nekoj fer cijeni, ispod tržišne doduše, te ih dati u povoljni najam, i onda od tog najma plaćati rate kredita. Privatno vlasništvo ne bi se otimalo, pogotovo ne građanima. Ljevica vraća socijaldemokraciju na izvorne pozicije, one na kojima je bila prije Blairove izmišljotine o »trećem putu«. One su antisistemske »samo« u domeni kapitala. No, kapital je, istina, temelj kapitalizma. Kada je Alice Weidel, šefica AfD-a, vidjela što je uspjelo Elif Eralp odmah su se iz AfD-a »digli« da Ljevica mrzi bogate. Nisu li se oni pozicionirali kao stranka njemačke radničke klase, obespravljene i pogubljene u globalnom poretku? I tko je onda globalist, ako upravo kapital, kojeg napada Eralp, kola globalno? AfD je krenuo štititi kapital. No, radnička klasa, klasno pitanje, ionako ne može biti primarno nacionalno, ono je internacionalno. Bolje razumijem brige radnika, koje god nacije bili, nego »domaćih« kapitalista.

Uzlet Ljevice vjerojatno se nije svidio ni ovdašnjim suverenistima. U pobjede AfD-a mostovci gledaju s nadom, kao da su njihove vlastite. No, desne radikale već imamo u vlasti. Umjerena ih desnica, vladajući HDZ, tobože tako bolje drži »pod kontrolom«. No, postao je u tome i previše uvjerljiv. Ljevica je pak i dalje jako pristojna i umjerena. Možemo! nešto također hoće sa stambenom politikom, ali Zagreb nije Berlin. A Rijeka je tek bivši lijevi grad. Gradska vlast igra po potrebi. Desnica je posredno već na vlasti, ali tu i tamo proglasi gradonačelnicu nesposobnom, da ne bismo nešto posumnjali. A ona im mora još biti i zahvalna na »napadu«, jer tako drži i lijeve birače u pričuvi. Ali, to je alternativa koju su birači tražili i dobili.

No, da se vratimo na Berlin. Stambena politika ima svoju povijest. Nakon pada Zida, u Istočni su došle promjene: demokracija, s njom i kapitalizam, a s njim i privatizacija, kako to već ide. Veliki stambeni kompleksi također su privatizirani. Privatni je sektor s vremenom vrtoglavo povećao stanarine. Iza tih tvrtki sada stoje investicijski fondovi. Paralelno su stanove kupovali i bogatiji građani, a takvi su češće dolazili sa zapada. Razlika između dva bloka istopila se formalno, dok se u ekonomskom smislu dijelom održala. Prvotno ushićenje prešlo je kod dijela ljudi u neku vrstu razočaranja, a potom i nostalgije. Ti stanovi su sada predmet mogućeg izvlaštenja. Oni bi se na neki način vratili u javni sektor. Na nostalgiju igra i AfD, koji ide na kartu nacionalnog ponosa i sjećanja na »dobra stara vremena«, koja god to bila. Sličan je to narativ kao kod američkog predsjednika Trumpa: Učinimo zemlju opet velikom. Ljevica pak svojim programom sjeća na socijalnu politiku i sigurnost iz doba komunizma. No, sve su to iluzije. A k tome je pitanje kako će se svi oni ponašati kada formiraju vlast. Vlast mijenja, kvari, a neke možda i popravi. Kod AfD-a se povlači paralela s Meloni, koja se isto »grozila« europskim integracijama, a sada je jedan od glavnih aktera te scene. Saska-Anhalt bit će njihov test. Ako razočaraju birače, i ta će tamna zvijezda brzo pasti.