Medicinski fakultet u Rijeci krenuo je prema reformi cjeloživotnog obrazovanja liječnika čiji su glavni ciljevi uvesti u sustav programe na kojima se liječnici obrazuju i obnavljaju svoje znanje nakon specijalizacije te takve tečajeve integrirati u različite poslijediplomske studije. Na riječkom Medicinskom fakultetu liječnici po dobivanju specijalizacije upisuju jedan od 23 specijalistička poslijediplomska studija koji su ujedno i preduvjet za izlazak na specijalistički ispit, a u sklopu fakulteta provodi se i devet programa s područja cjeloživotnog obrazovanja. Radi se o programima Kliničko ispitivanje lijekova, Nekirurška estetska medicina, prevencijske strategije i programi utemeljeni na dokazima i znanosti, Socioemocionalne kompetencije u promociji zdravlja u školskom okruženju, Stjecanje i unapređivanje kompetencija poučavanje u medicinskoj nastavi, napredna anatomska, fiziološka i patofiziološka saznanja u sportskoj medicini i sportskoj kardiologiji, Prevencija, dijagnostika, liječenje i rehabilitacija te slikovne metode sportskih ozljeda i Multidisciplinarni pristup u sportskoj medicini.

Cilj je uvesti u sustav programe na kojima se liječnici obrazuju i obnavljaju svoje znanje – prof. dr. Alen Protić

»Hands on«​ koncept

Prof. dr. Alen Protić, prodekan za poslijediplomske studije i cjeloživotno obrazovanje na riječkom Medicinskom fakultetu te predstojnik Klinike za anesteziologiju, intenzivnu medicinu i terapiju boli u Kliničkom bolničkom centru Rijeka, pojašnjava novu paradigmu cjeloživotnog obrazovanja liječnika koja će im se nuditi na riječkoj medicini.
– Cjeloživotno obrazovanje liječnika znači određenu specifičnu edukaciju liječnika koji su u raznim oblicima stručnog usavršavanja nakon stjecanja diplome. Cjeloživotno obrazovanje je dodatna edukacija koja se na karakterističan način hvata ukoštac s pojedinim područjima najčešće specijalističkog usavršavanja liječnika. Većinom su to tečajevi, s manje teorije i više praktičnog rada, koji stvaraju bazu znanja i vještina koja se obnavlja ili revidira. U našoj edukaciji imamo tečajeve koji su potrebni liječnicima jer se načini terapije i protokoli u svijetu mijenjaju svakih tri do pet godina pa se ta znanja moraju revidirati i obnavljati. To je i ključni princip cjeloživotnog učenja, a takva edukacija mora biti iznad klasične edukacije, što po kvaliteti, što po uloženom vremenu, a što po broju edukatora koji sudjeluju. Najnezahvalniji, a ujedno i zastarjeli način edukacije danas je ex katedra, dakle predavanje kad imamo jednog predavača koji odradi predavanje pred širokim auditorijem. Takav pristup kod cjeloživotnog obrazovanja bi trebalo svesti na minimum, a umjesto toga potencirati interakciju između predavača i studenata, organizirati manje grupe i čvrstu organizaciju vježbališta. Za sve to je potrebna bolja organizacija, uključenost više ljudi i vremena kao i umrežavanje s institucijama koje takve edukacije rade po svijetu. Dakle, koncept cjeloživotnog obrazovanja može se opisati i kroz koncept edukacije koji se danas popularno zove »hands on«, objašnjava Protić.

Obrazovni programi

Osim devet programa cjeloživotnog obrazovanja koji se već provode na riječkom Medicinskom fakultetu, prema njegovim riječima, u fazi razvoja je još 12 programa cjeloživotnog obrazovanja koji bi se u naredne dvije godine trebali potvrditi i prijaviti u sustav.
– To su programi koji su ciljani za određene struke i njihovu nadgradnju. Većim dijelom su to programi koje danas liječnici u pravilu plaćaju izvan svoje redovne edukacije i nalaze se na slobodnom tržištu. Na Medicinskom fakultetu u Rijeci shvatili smo kako su neki tečajevi jako traženi i pokušat ćemo da takvi načini edukacije sustavno budu riješeni i integrirani u naš program. Jedan od problema pritom je financiranje koje je zahtjevnije jer, ponavljam, puno je teže organizirati tečaj s desetak edukatora, s strogo definiranim prostorom i skupom simulacijskom opremom, od jednog predavanja koji traje dva sata s jednim predavačem u jednoj predavaonici. Trenutno su kod ponuđenih tečajeva dominantni tečajevi oživljavanja i strukturirane opskrbe teške traume, tečajevi laparoskopske kirurgije, ultrazvuka u hitnoj i intenzivnoj medicini te anesteziji, zatim tečajevi neurorehabilitacije, kao i oftalmologije gdje imamo dobru suradnju sa zagrebačkom Klinikom Svjetlost. Gdje god postoji interes i kvalitetan tečaj, mi ćemo ga nastojati uvesti u sustav što znači pretvoriti tečaj u cjeloživotno obrazovanje, a onda ga se s adekvatno dodijeljenjim ECTS bodovima može integrirati u različite oblike poslijediplomskih studija, kaže Protić.
Neki tečajevi su interdisciplinarni i obuhvaćaju širok spektar liječničkih specijalnosti poput hitne i intenzivne medicine dok su neki, poput tečajeva laparskopske kirurgije usmjereni na točno određene struke te ih pohađaju oni koji se bave isključivo tim područjem. Na tečajeve koje organiziraju riječki stručnjaci dolaze liječnici iz cijele regije pa i svijeta, a ujedno Riječani postaju mentori kolegama iz inozemstva u uvođenju tečajeva u druge zemlje.

Poslijediplomski studiji

– S druge strane, poslijediplomski studiji su obavezni studiji u sklopu specijalizacija i obaveza je fakulteta da ih u sklopu specijalizacija koje se odvijaju u Kliničkom bolničkom centru Rijeka organiziraju kao završnu fazu specijalizacije. Specijalizant bez toga ne može izaći na specijalistički ispit, a poslijediplomski specijalistički studiji su u ovom trenutku koncipirani većinom na način da se studentima održe teoretska predavanja vezana uz pojedinu specijalizaciju. Mi pokušavamo dio kvalitetne praktične edukacije tečajeva integrirati u poslijediplomsku nastavu, no u ovom trenutku postoje maksimalno tri kolegija na poslijediplomskim studijima gdje su tečajevi uspješno integrirani u nastavu. Sada ćemo pokušati urediti tako da se kvalitetni tečajevi integriraju u cjeloživotno učenje pri našem Sveučilištu te da u konačnici postanu dio poslijediplomskih studija. Poslijediplomskih studija imamo 23 i većinom prate broj specijalizacija, a stvar je pročelnika katedre obogatiti poslijediplomski studij koji bi trebao biti puno korisniji i dinamičniji. Nadalje, tendencija je da se poslijediplomski studiji organiziraju tako da se maksimalno koriste predavači i inozemstva jer nam to današnja tehnologija putem različitih platformi i omogućava. Već sad za dio poslijedipolomskih specijalističkih studija imamo predavače iz klinika SAD-a, Slovenije, Mađarske, Njemačke i drugih europskih klinika i fakulteta. Tako specijalizanti doista dobiju novu vrijednost te dobru usporedbu svog stručnog i znanstvenog rada s kolegama izvan svoje ustanove. To ne znači da mi kao predavači nismo dovoljno dobri, ali sve nas specijalizanti gledaju tijekom studija medicine, zatim tijekom specijalističkog usavršavanja pa mislimo kako bi im strani stručnjaci mogli biti kvalitetno osvježenje. Kvalitetna edukacija u sklopu cjeloživotnog učenja, ali i poslijediplomskih studija, iziskuje puno više segmenata na kojima trebamo raditi pa je tako, primjerice, puno etički prihvatljivije raditi na modelima, a ne na pacijentima, pogotovo ako se radi o procedurama koje imaju svoje rizike i na taj način su nam potrebna ulaganja u sklopu daljnjeg razvoja simulacijske medicine te širenja Kabineta vještina na čemu se intenzivno radi, ističe Protić